Autor: Berzat Berzati

G-đa. Goldberg opisuje zastrašujući scenario u kojem su nečije opcije ograničene na smrt, kidnapovanje i nasilno odvođenje u Pojasu Gaze, ili iskrvarili do smrti u kamionima 18 dana prije. Ova živopisna slika naglašava ekstremne i uznemirujuće situacije s kojima se pojedinci u određenim okolnostima mogu suočiti. Služi kao podsjetnik na mnoge opasnosti i teškoće s kojima se ljudi mogu susresti, izazivajući osjećaj empatije i brige za one koji trpe takva nezamisliva iskustva.

VIDEO

“Zamislite vašu majku, a onda zamislite da vam kažu da postoje samo dvije opcije Ili ste mrtvi ili ste ostali bez krila odnosni kidnapovani i odvedeni u Pojas Gaze, a niko ne zna gdje ste, ili ste iskrvarili na smrt u nekom kamionu još prije 18 dana, umrli juče, ili prije pet minuta.

Ovo je globalna humanitarna katastrofa. A mržnja koja se sada sipa na Izrael, stalno se raspitujem o tome po svim medijima, i reći ću dvije stvari.

Prvo, u jednom članku koji sam pročitala, tako je elokventno rečeno da kada se naljutiš samo kada su bebe jedne strane ubijene, onda je tvoj moralni kompas pokvaren kao i tvoja humanost. I tako, u vašim mirnim trenucima kada ste sami, svi mi svuda na planeti Zemlji moramo se zaista zapitati, da li želim da budem čovek, ili sam uvučen u primamljiv i ukusan svet mržnje?

Ovo nije fenomen koji je ograničen na Izrael ili Pojas Gazu. Ovaj fenomen je prisutan svuda na našoj planeti. Shvaćam da je mrzeti drugog, za koga god odlučimo da je drugi, primamljivo, zadovoljavajuće, i što je najvažnije, lako. Mržnja je laka, ali mržnja zapravo nije korisna, niti konstruktivna.

Drugo, znam da je Izrael oprezan, ne samo zato što Izrael zna da ima 200 stotina talaca koji su odvedeni u Pojasu Gaze 7. oktobra, već i zato što Izrael zna da ima 2 miliona palestinskih civila koji su zarobljeni u Gazi. I zato Izrael upozorava civile u Pojasu Gaze da se pomjere prije nego što izvrše napad.

Ali nije bilo upozorenja za žene, djecu, starce, ljubitelje muzike i bebe 7. oktobra prije namjernog masakra nevinih života.”

Obraćanje G-đe. Rachel Goldberg, čiji je sin Hersh Goldberg-Polin bio talac od strane Hamasovih terorista.

Moje ime je Rejčel(Rachel) i majka sam Herš(Hersh) Goldberg-Polin.
On je moje najstarije dijete i jedinac.
Poslednji put sam videla Herša u petak uveče, 6. oktobra.

Mi smo Amerikanci i Izraelci i živimo u Jerusalimu sa Heršom i moje dvije kćeri (Heršove sestre).

Otišli smo u sinagogu kao porodica, a zatim otišli na večeru kod našeg prijatelja. A u 23:00, Herš je uzeo ranac koji je ponio sa sobom, poljubio mene i Džona(Johna) i otišao da se sastane sa jednim od svojih prijatelja iz djetinjstva po imenu Aner. Išli su na cjelovečernji muzički festival na otvorenom u južnom Izraelu, ironično nazvan Festival jedinstva i ljubavi.

Sledećeg jutra pila sam šolju čaja kada su u Jerusalimu počele da se oglašavaju sirene za bombe.

Džon je već bio na putu za sinagogu. Brzo sam probudila svoje dvije kćeri i otišli smo u naše sklonište u našem stanu. Nakon 10 minuta izašli smo i iako inače ne koristim telefon na jevrejski neradni dan Šabat, pošto je hitan slučaj, uključila sam telefon da se uvjerim da su Herš i Aner dobro. Bilo je 8:20 u subotu ujutro.

Odmah su mi se na ekranu pojavile dvije telefonske poruke od 8:11. U prvom tekstu je pisalo: Volim te. A drugi je rekao: Žao mi je. I odmah sam znala da se nešto strašno odvija u mom svijetu.

Počeli smo da otkrivamo šta se dogodilo.

Kada je masakr u kojem je ubijeno skoro 300 ljudi na tom muzičkom festivalu, a ukupno preko 1.400 ljudi, kada je počeo taj masakr, Herš, Aner i još 27 drugih uspjeli su pobjeći u sklonište pored puta i sakriti se unutra. Militanti Hamasa došli su do vrata i počeli da bacaju ručne bombe, za koje su svi svjedoci sa kojima smo razgovarali rekli da je Aner uspio uhvatiti osam i baciti ih nazad. Ali tri ručne bombe su prošle i eksplodirale unutra. Hamas je potom pucao u ovu malu betonsku prostoriju sa 29 ljubitelja muzike, gađali raketnu granatu i pucali automatskim oružjem. Onda je ušao Hamas. Većina tih mladića je sada bila mrtva. Neki su bili živi i ranjeni i zarobljeni ispod mrtvih tijela, pa su se pretvarali da su mrtvi.

Od tih svjedoka znamo da je Heršu i još dvojici mladića naređeno da ustanu. A kada je Herš ustao, svi su vidjeli da je ranjen u lakat lijeve ruke. Nekako je uspio da stavi neku vrstu zavoja i izašao je van sa drugom dvojcom muškaraca. Utovareni su u Hamasov kamionet i krenuli prema Pojasu Gaze. Heršov posljednji signal mobilnog telefona pronađen je u Gazi u 10:25 7. oktobra. I od tada smo dobili video koji pokazuje kako Herš ulazi u onaj krvavi kamion gdje mu je bila ranjena lijeva ruka. A to je bilo prije 18 dana. I od tada ne znamo ništa.

Zamolili smo Crveni krst i sve druge međunarodne humanitarne organizacije da saznaju da li su taoci koji su iz 33 različite zemlje svijeta teško povrijeđeni poput Herša, baka, beba ili 17-godišnje Ruth Perez, koja liječena pati od miotonične distrofije i ukradena je iz invalidskih kolica sa muzičkog festivala bez sonde za hranjenje.

Ali naše molitve su bile uzaludne. Crveni krst je rekao da su bili na granici, ali im je odbijen ulazak u Pojas Gaze.

Dakle, ja živim u drugačijem univerzumu od svih vas. Jesi li tu. Čini se da živimo na istom mjestu. Ali ja, kao i sve majke, i svi očevi i žene, muževi, djeca, braća i sestre i voljeni ljudi ukradenih/otetih, svi živimo na drugoj planeti. A najokrutnije pitanje koje se svakom od nas postavlja svaki dan i bez zlobe je kako ste?

Pa, zamisli svoju majku i onda zamisli da joj kažu da postoje samo dvije opcije. Ili si mrtav, ili si ostala bez krila i kidnapovan je i odveden nasilno u Pojas Gaze i niko ne zna gdje si, ili da li si iskrvario u tom kamionu prije 18 dana, ili da li si umro juče, ili si mrtav prije pet minuta.

Zamislite svoju majku i da su to njene jedine dvije opcije. I pitaj kako je.

Ovako se svi osjećamo ovdje na našoj planeti. Ova planeta izvan bola, naša planeta bez sna, naša planeta očaja, naša planeta suza.

Trenutno se u Gazi drži preko 200 talaca. Preko 100 njih je iz 33 zemlje. Gdje je svijet? Mi, porodice 200 talaca, daleko smo na našoj planeti agonije. Ali gde si ti? Zašto niko ne diže glas kako bi omogućio ovim ljudima pristup Crvenom krstu? Zašto niko bar ne traži dokaz da su živi?

Ovo je globalna humanitarna katastrofa. A mržnja koja se sada sipa na Izrael, stalno se raspitujem o tome po svim medijima, i reći ću dvije stvari. Prvo, u jednom članku koji sam pročitao, tako je elokventno rečeno da kada se naljutiš samo kada su bebe jedne strane ubijene, onda je tvoj moralni kompas pokvaren i tvoja humanost. I tako, u vašim mirnim trenucima kada ste sami, svi mi svuda na planeti Zemlji moramo se zaista zapitati, da li želim da budem čovek, ili sam uvučen u primamljiv i ukusan svet mržnje?

Ovo nije fenomen koji je ograničen na Izrael ili Pojas Gaze. Ovaj fenomen je prisutan svuda na našoj planeti. Shvaćam da je mrzeti drugog, za koga god odlučimo da je drugi, primamljivo, zadovoljavajuće, i što je najvažnije, lako. Mržnja je laka, ali mržnja zapravo nije korisna, niti konstruktivna.

Drugo, znam da je Izrael oprezan, ne samo zato što Izrael zna da ima 200 stotina talaca koji su oteti i odvedeni u Pojasu Gaze 7. oktobra, već i zato što Izrael zna da ima 2 miliona palestinskih civila koji su zarobljeni u Gazi. I zato Izrael upozorava civile u Gazi da se pomjere prije nego što napadnu.

Ali 7. oktobra nije bilo upozorenja ženama, djeci, starcima, ljubiteljima muzike i bebama pred namjernim masakrom nevinih života.

Svi znamo da rat i sukob uvijek na kraju povrijede nevine, i zato je rat tako brutalan, i zato je tako destruktivan. To vidimo svuda u našem svetu i svuda u istoriji našeg sveta.

A u trci boli, nikad nema pobjednika.

Jedna stvar mi je dala šapat nade od svih užasa 7. oktobra, jer mi je jedan od svjedoka s kojim sam razgovarao rekao da kada je počela raketna vatra i svi ti mladi hipiji koji su voljeli muziku otrčali u sklonište za bombe, došlo je do čovjek beduin koji je čuvao kibuc preko puta utrčao je u isto sklonište da se skloni. I dok se Hamas približavao skloništu za bombe, čovjek je rekao mladima: „Ššš, ostanite mirni, pustite me da razgovaram s njima. I on je izašao i rekao na arapskom, ja sam musliman, svi unutra su moja porodica, mi smo muslimani. Ne morate tamo tražiti.” Pokušao je da im pobegne. Mogao je jednostavno reći “ja sam musliman” i jednostavno se spasiti. Ali pokušao je da uradi pravu stvar iako je to bilo strašno i iako je za to bila potrebna nezamisliva hrabrost. Bio je brutalno pretučen, a svjedoci ne znaju kakva je njegova sudbina. Ali utešim se na trenutak kada znam da je neko pokušavao da uradi pravu stvar kada se sve u univerzumu okrenulo naglavačke.

Mi, ljudska bića, blagosloveni smo darovima intelekta, kreativnosti, uvida i percepcije. Zašto ih ne koristimo za rješavanje globalnih sukoba širom svijeta? Jer to je teško i zahtijeva hrabrost, maštu, hrabrost, rizik i nadu. Umjesto toga, mi biramo mržnju jer je mržnja tako ugodna, tako poznata i tako vrlo, vrlo laka.

Molim se svjetskim liderima, onima koje smo vidjeli i onima koje možda nećemo vidjeti, koji su neumorno radili na oslobađanju svih talaca. Preklinjem vas u ime svih ljudi svuda da budete čvrsti, odlučni i ustrajni, a Bog uz vas, jer vrijeme ističe da ih spasite. Vrijeme ističe da nas sve spasimo.