Uprkos pozivima pozivima za stratešku autonomiju i Šolcov Zeitenwende(Prekretnica), evropski lideri znaju da im je potreban Vašington.

Autor: Metju Karničnig za Politico
Prijevod i adaptacija: Berzat Berzati

PRIŠTINA, Kosovo

U glavnom gradu Kosova nema statue Francuza Žaka Širaka, nema trga po imenu Gerhard Šreder i nema bulevara Španca Havijer Solane.

Međutim, sve navedeno će se naći za Bila Klintona, Medlin Olbrajt i druge američke lidere koji su predvodili kampanju NATO bombardovanja bivše SR Jugoslavije 1999. kako bi sprečili srbijanske snage da masakriraju kosovske Albance kao većinsko stanovništvo Kosova.

Dok su mnoge zemlje članice doprinijele operaciji NATO-a, kosovski Albanci nemaju iluzija o tome ko ih je zaista spasio od genocida.

Zahvaljujući SAD, “imamo svoju slobodu i demokratiju i mogli smo da izgradimo državu Kosovo”, rekao je tadašnji premijer Kosova Ramuš Haradinaj Klintonovoj na ceremoniji povodom godišnjice intervencije NATO-a 2019.

Malo se toga promijenilo u skoro 25 godina od NATO akcije. Ako ništa drugo, Evropa se danas više oslanja na američku sigurnost nego tada.

Samo pitajte Ukrajinu.

Dok se Njemačka još prošle godine brinula da bi se Rusi mogli uvrijediti ako prodaju ukrajini borbena vozila pješadije iz 70-ih godina prošlog stoljeća, Washington je već slao teško naoružanje.

Od sveopšte ruske invazije na Ukrajinu prošle godine, SAD su dale vojnu pomoć u ukupnom iznosu od više od 43 milijarde eura, što je znatno više od svih evropskih zemalja zajedno, prema podacima koje je prikupio njemački Kiel institut za svjetsku ekonomiju, čiji skup podataka pokriva 24. januar , 2022. do 24. februara 2023. godine.

Francuska, čiji je predsjednik Emmanuel Makron godinama maštao o evropskoj “strateškoj autonomiji”, dala je ukupno 447 miliona eura, iako je zemlja obećala dodatno oružje od februara. Uporedite to sa Češkom, zemljom manjom od jedne petine Francuske, koja je isporučila vojnu pomoć u vrijednosti od 566 miliona eura.

Suština za Evropu je da bi se bez pomoći SAD-a Ukrajini do sada ruska zastava vijorila od Hersona do Lavova, a ruske trupe bi stajale na straži na granici EU od Baltičkog do Crnog mora.

Zaista, strah od tog scenarija je uvjerio njemačkog kancelara Olaf Šolca samo nekoliko dana nakon ruske invazije da se obaveže da će potrošiti 100 milijardi eura na ponovno naoružavanje vojske Njemačke kao dio onoga što je nazvao Zeitenwende(Prekretnice).

Novi njemački ministar odbrane Boris Pistorius je u martu oštro izrazio stanje u vojsci zemlje:

“Nemamo snage koje su sposobne da se brane od brutalnog agresorskog rata.”

Uprkos obećanju, njemački budžet za odbranu ostaje znatno ispod ciljanih 2 posto BDP-a NATO-a. Prošle godine je porastao za 0,1 posto na 1,6 posto BDP-a. (SAD troše 3,3 posto.) Njemačka vlada je u srijedu predstavila svoju novu sigurnosnu strategiju koja poziva na povećanje potrošnje za odbranu na 2 posto BDP-a.

Njemačka je, nakon mjeseci odugovlačenja, dramatično ubrzala vojnu pomoć koju šalje Ukrajini. Iako još uvijek zaostaje za SAD-om sa velikom razlikom, Njemačka je na drugom mjestu u Evropi iza Britanije, prema novoj britanskoj procjeni, obećavajući ili slanjem kompleta od 4,2 milijarde eura Ukrajini do kraja ove godine — uključujući i tenkove Leopard sada učestvovao u kontraofanzivi.

Ipak, godinu dana kasnije, većina novca za Prekretnicu tek treba da se potroši – a evropski proizvođači oružja kažu da se neće obavezati na otvaranje novih tvornica dok ne potpišu dugoročne vladine ugovore. Čak i tada, veliki dio tog novca neće otići u Ukrajinu, već za zamjenu zastarjele opreme njemačke vojske – Bundeswehra.

Pa zašto niko u Berlinu nije toliko zabrinut? Jer, kao i Kosovari, oni vjeruju da mogu računati na Ameriku – uprkos potresima izazvanim predsjedavanjem Donalda Trumpa.

Evropske zemlje se oslanjaju na SAD za sve, od zaštite pod njihovim nuklearnim kišobranom i prisustva svojih trupa na kontinentu do kupovine mlaznih lovaca i metaka.