Sedmičnik Die Zeit je donio tekst koji je potpisao Ulrich Ladurner, a u čijem su fokusu demonstracije poslije izbora, izborne manipulacije i sposobnost predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se Briselu ponudi kao rješenje za Kosovo, a ne kao problem:

„Prema anketama predsjednikovoj stranci je u glavnom gradu prijetio poraz od oporbenog saveza „Srbija protiv nasilja“. To bi bio težak udarac za Vučića, koji je na vlasti od 2012. Kada bi izgubio Beograd, to bi bio početak kraja – tome se nadaju brojni oporbenjaci, a toga se plašio i sam predsjednik. Znao je kako to spriječiti”, prenosi Deutsche Welle.

Autor potom objašnjava da su Srbija i Zapadni Balkan predmet geopolitičke utakmice Rusije i EU, da je Srbija najveća i najvažnija zemlja u toj regiji, ali i da je Brisel neobično tih, dijelom i zbog praznika.

Ne učestvuje u sankcijama

Potom slijedi analiza vladavine predsjednika Srbije:

“Vučić je u posljednjih deset godina snažno potkopao demokratiju svoje zemlje. Mediji su praktično svedeni na istu liniju, opozicija potkresana. Srpski vlastodržac ne učestvuje u sankcijama Evropske unije protiv Rusije. I sada izborne manipulacije. Postavlja se pitanje, kako to Vučiću prolazi? Odgovor se mora tražiti u kosovskom konfliktu”.

Poslije kraćeg opisa razvoja današnjeg stanja na Kosovu autor nastavlja: „U Briselu se vjeruje da samo Vučić može riješiti te probleme. U njemu vide jakog čovjeka koji će objasniti Srbima da je Kosovo nepovratno izgubljeno. Samo nacionalist Vučić može srpskoj naciji objasniti gubitak jedne od ‘njenih’ pokrajina. U Briselu se drže te teorije. Pa se zbog toga drže i Vučića. Ali zašto bi on oslobodio put za neovisnost Kosova?

Ako bi to uradio, izgubio bi ključnu poziciju. Sve dok je ima, Brisel ima razumijevanja za njega. Zato igra na vrijeme. Do sada on u pogledu Kosova nije napravio ključne ustupke. Brisel i dalje ostaje strpljiv – i tih”.

Berlinske dnevne novine Tagesspiegel donose tekst političke analitičarke Sophie Pornschlegel koja radi u Briselu. Ona se u tekstu bavi Srbijom i njenom evropskom perspektivom. Najprije navodi tri kriterija za pristup Evropskoj uniji: demokratski standardi, funkcionalna ekonomija i državna suverenost. Autorica konstatira da za neke zemlje nije jednostavno ispuniti te kriterije. „Neke zemlje poput Turske i Srbije su se svjesno i namjerno udaljile od standarda Evropske unije”.

U tekstu se navodi da evropska perspektiva ima i geopolitičku dimenziju – sprečavanje Rusije i Kine da povećaju svoj utjecaj na evropskim granicama.

„Ali proširenje skriva i rizike: bismo li primili Mađarsku u EU da smo znali da će Orban nepunih deset godina poslije ulaska u EU pretvoriti zemlju u autokraciju?”

Potom se u tekstu preispituje zapadni model pristupnih priprema zapadnobalkanskih država.

Paralela sa Turskom

„Model modernizacije koji Zapad propisuje zemljama jugoistočne Evrope s ciljem njihovog priključenja Evropskoj uniji pretvorio se u svoju suprotnost.

Ta regija trenutno transferira znatno blagostanje u zapadnu Evropu, umjesto da ubrza svoj razvoj: preko trgovinskih deficita, vraćanja kredita i stavljanja na raspolaganje jeftine radne snage. Gubitak ljudskoga kapitala iseljavanjem u EU je pritom najvažniji faktor.

Zemlje članice Evropske unije profitiraju od toga. Čak i ako EU ispuni svoja nedavna obećanja iz novembra 2023. s planom rasta za ‘zapadni Balkan’, te države će i dalje primati šest do osam puta manje pomoći u razvoju nego što primaju članice Evropske unije u toj regiji.

Po sadašnjoj stopi ekonomskog rasta njihov ekonomski učinak će biti na nivou prosjeka Evropske unije tek 2076. A bez popravljanja životnih uvjeta jedva da će biti moguće potisnuti korupciju i desničarski populizam.”

U tekstu se navodi primjer Turske.

Kada je početkom milenija postalo jasno da Evropska unija ne namjerava primiti Tursku, nudeći joj „privilegirano partnerstvo”, u idućih deset godina se dogodila „u svijetu najveća razgradnja demokracije“.

„Drugačije držanje Evrope je moglo utjecati na razvoj u Turskoj“, zaključuje Sophie Pornschlegel u berlinskom dnevnom listu Tagesspiegel.