Ispravljanje nepravde

Autor: Alon Ben-Meir

19.11.2021

Samit za demokratiju koji predsjednik Bajden predvodi u decembru, a na kojem će prisustvovati brojne zemlje, svakako je pravovremen i neophodan. Ne očekujem da će na samitu biti usvojene revolucionarne i hitne mjere kako bi se demokratije spasile od njihove brze erozije u toliko zemalja. Međutim, činjenica da se takav samit održava upravo u ovom trenutku izuzetno je važna. Demokratije širom svijeta suočavaju se s velikim izazovima i povlače se. Autoritarni lideri iskorištavaju frustraciju i duboku polarizaciju svog stanovništva gdje demokratija nije uspjela. Čak je i američka demokratija stara 240 godina bila pod zloslutnim napadom 6. januara, što pokazuje koliko demokratija može biti krhka i koliko je teško održati je, s obzirom na neutaživu žeđ za moći autoritarno nastrojenih lidera.

Bez obzira na to koliko dobrih ideja proiziđe sa samita demokratije, postoje još tri pitanja kojima se samit mora pozabaviti: prvo, organizacije poput EU i NATO, koje su zasnovane na principima demokratije, slobode i ljudskih prava, ne bi trebale dozvoliti državama članicama kao što su Poljska, Mađarska i Turska nekažnjeno krše svoje povelje. Drugo, SAD moraju prekinuti praksu prisiljavanja demokratije u grlo bilo koje zemlje. Treće, SAD i EU moraju voditi primjerom i podsticati druge zemlje da ih oponašaju i da im daju poticaje da usvoje demokratske principe.

EU se zapravo bori s Poljskom i Mađarskom, čiji su čelnici postali ozloglašeni kršitelji ljudskih prava i otvoreno prkose i potkopavaju pravnu strukturu EU koja se temelji na ljudskim pravima i vladavini prava.

U Poljskoj je Ustavni sud presudio da poljski zakoni imaju primat u nekim oblastima, što je direktan izazov za EU jer sve njene članice moraju tretirati zakone EU kao vrhovne. Ursula von der Leyen, čelnica Evropske komisije, rekla je u Parlamentu da „ova odluka dovodi u pitanje temelje Evropske unije. To je direktan izazov jedinstvu evropskog pravnog poretka…[i] ima ozbiljne posljedice za poljski narod…bez nezavisnih sudova, ljudi imaju manju zaštitu i shodno tome njihova prava su ugrožena.” Zaista, Poljska i dalje ozbiljno krši ljudska prava, ograničavajući nezavisnost medija i grubo kršeći prava žena, LGBTQ+ i imigranata.

Mađarski predsjednik Viktor Orban, koji jasno zacrtava svoj novi kurs prema neliberalnoj kršćanskoj demokraciji, iznio je podršku poljskom odbacivanju prevlasti u EU. Naveo je da EU mora “poštovati suverenitet država članica”, kao da domaće povrede ljudskih prava nemaju nikakve veze sa poveljom EU, koja na univerzalna ljudska prava gleda kao na dragulj Unije. Mađarska, kao i Poljska, ne zaostaje u svojoj zloupotrebi ljudskih prava, uznemiravanju liberalnih organizacija, odbijanju migranata i otvorenoj diskriminaciji manjina dok centralizira vlast i kontrolu u rukama vladajuće konzervativne stranke.

U vrijeme kada je borba između autoritarizma i demokratije tako intenzivna, ako ne i sudbonosna za budućnost demokratija, NATO i EU moraju upozoriti ove zemlje da su na ivici izbačenosti ako ne promijene svoju praksu upravljanja. Od njih se mora zahtijevati da obnove principe demokratije podržavanjem univerzalnih ljudskih prava i poštovanjem vladavine zakona, inače će izgubiti svoje članstvo i patiti od posljedica svojih zločina.

Turska kao država članica NATO-a pod predsjednikom Erdoganom prešla je svaku crvenu liniju u svom tretmanu svojih građana i odnosa prema NATO-u. Erdoganova kršenja ljudskih prava prevazilaze okvir moralnog bankrota. Od pretpostavljenog neuspjelog puča u julu 2016., Erdogan je divljao protiv vlastitog naroda, zatvarajući desetine hiljada nevinih pojedinaca, uključujući žene sa djecom, zatvarajući slobodnu štampu, podvrgavajući svoje kritičare krivičnoj optužnici, vodeći nemilosrdne rat protiv svoje vlastite kurdske zajednice, a od parlamenta nije ništa drugo do pečat. Zaista, ništa nije ostalo od turske demokratije. Sve to vrijeme nastavlja s kampanjom islamizacije, misleći o sebi kao o Bogu poslanom da povrati “slavu” Otomanskog carstva.

O vanjskoj politici, dovoljno je citirati bivšeg ministra vanjskih poslova Yasara Yakisa koji je rekao: „Erdogan je odavno izgubio povjerenje Evropljana. Ne nedostaje ni tema o napetosti između EU i Turske, poput pitanja izbjeglica, budućnosti Kipra… eksploatacije ugljovodonika u istočnom Mediteranu gdje je Turska u konkurenciji s Grčkom, Sirijom i Izraelom.” Osim toga, Erdoganova ljubaznost prema najvećem protivniku Zapada, ruskom Putinu, i njegova kupovina sistema protivvazdušne odbrane S-400 koji kompromituje odbranu i obavještajne podatke NATO-a, izaziva veliku zabrinutost među državama članicama NATO-a.

Samit za demokratiju bi također trebao posebno podsjetiti SAD da je vrijeme da se prestanu i odustanu od bilo kakvih napora da se američki oblik demokratije izveze u strane zemlje upotrebom sile; Vijetnam, Irak, Afganistan i Libija nude savršene primjere američkih neuspjeha. SAD bi trebale pokazati riječima i djelima zašto je demokracija najbolji oblik vlasti koji donosi rezultate za ljude, štiti ljudska prava sa žarom i neselektivno pruža priliku svakom pojedincu da raste i napreduje napornim radom i pridržavanjem pravila zakon.

Tokom razmatranja na samitu, Bajden bi trebao priznati greške SAD-a iz prošlosti i poslati jasnu poruku cijelom svijetu da su SAD spremne pomoći svakoj zemlji čiji narod žudi za slobodom i demokratijom i ponuditi pružanje ekonomske i tehničke pomoći kao sve dok se njihovi lideri u potpunosti pridržavaju univerzalnih ljudskih prava, vladavine prava i upravljanja uz saglasnost naroda. Ovo se odnosi i na saveznike SAD. SAD ne bi trebale zanemariti činjenicu da su mnogi od njih, posebno u Zaljevu, autokratski. U ovim slučajevima, SAD bi trebalo da iskoriste svoju meku moć da ih navedu da otvore svoja društva.

Teško je preuveličati važnost vođenja primjerom i pokazivanja kako demokracija funkcionira i zašto je potrebno stalno njegovati. Pobuna od 6. januara pokazala je bez sumnje kako demokratija može biti zlokobno narušena kada su izabrani lideri u zemlji autoritarni po svojoj prirodi. Narcisoidni vođa, kao što je Trump, čija glad za moći, čini se, ne poznaje granice, sretno je žrtvovao dobro zemlje na oltaru svog izopačenog ega.

Američka demokratija se ne može popraviti osim ako on i oni koji su mu pomogli ne budu pozvani na odgovornost i suočeni sa težinom zakona. Da, Amerika još uvijek može biti primjer, ali Bidenova administracija mora istovremeno i sistematski brinuti o liječenju zemlje od strašnih rana koje je američkoj demokratiji tako drsko nanijela prethodna administracija.

Da bi Samit za demokratiju uspio, SAD moraju blisko sarađivati ​​s NATO-om i EU kako bi poduzele konkretne mjere kako bi zaustavile eroziju demokratija prvo iznutra. U suprotnom će biti teško, ako ne i nemoguće, za SAD i EU da pomognu u popravljanju posrnule demokratije van svojih orbita. Vođenje primjerom i pokazivanje da demokratija može pružiti ljudima treba da postane zaštitni znak Samita za demokratiju.