Iza kulisa vlasti u Ankari vodi se tiha, ali žestoka borba za nasljedstvo. Dok Recep Tayyip Erdogan ulazi u završnicu svog političkog ciklusa, unutar vladajuće Stranka pravde i razvoja nema „plana B“ — postoji samo pitanje ko ima predsjednikovu naklonost. Od porodične linije do bezbjednosnog establišmenta, kandidati se pozicioniraju, a Turska balansira između kontinuiteta i rizika dinastičke politike.

Kako se približava 2028. godina, a ustavne opcije za novi mandat ostaju neizvjesne, fokus turske politike sve više se prebacuje na pitanje nasljednika. Iako bez formalne funkcije, Bilal Erdogan sve je vidljiviji u javnosti, kroz provladine fondacije, međunarodne manifestacije i snažne političke poruke. Takva eksponiranost podgrijava spekulacije o porodičnom transferu moći — scenariju koji izaziva otpor i unutar same stranke.

Paralelno, u igri su i teškaši sistema. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan, bivši šef obavještajne službe, važi za favorita dijela biračkog tijela i državnog aparata. Tu su i tehnološko-industrijski adut Selcuk Bayraktar, kao i bivši ministar unutrašnjih poslova Suleyman Soylu. Iza zatvorenih vrata, borba za Erdoganu blisku podršku postaje odlučujuća.

Istovremeno, pritisak dolazi i spolja. Inflacija, rezovi u potrošnji i pad popularnosti otvaraju prostor opoziciji, predvođenoj imenima poput Ekrem Imamoglu i Mansur Yavas. U tom kontekstu, ideja da AKP preraste u „porodični biznis“ nailazi na skepsu čak i među tradicionalnim glasačima.

Turska ulazi u fazu u kojoj se odlučuje da li će tranzicija značiti nastavak personalizovane vlasti ili test otpornosti institucija. Nasljednik možda još nije imenovan — ali borba je već počela.