Generalna skupština Ujedinjenih nacija će na sjednici 27. aprila raspravljati o Rezoluciji o Srebrenici kojom se osuđuje genocid počinjen u zaštićenoj enklavi Podrinje 1995. godine.

Rezolucija će biti predstavljena na sjednici glavnog tijela UN-a na osnovu prijedloga Njemačke i Ruande, ali se sve više zemalja pridružuje pokroviteljstvu rezolucije.

Stoga su očekivanja za usvajanje Rezolucije sve veća, a raste i bijes i ogorčenje čelnika Srbije iz entiteta RS u Bosni i Hercegovini, uz nove prijetnje secesijom i usvajanje nekih njihovih izvještaja, koji će i dalje negiraati činjenice koje je sud utvrdio o genocidu počinjenom u Srebrenici.

S obzirom da je Francuska i jedan od pokrovitelja Rezolucije o Srebrenici, Florence Hartmann, bivša portparolka i savjetnica tužioca u Međunarodnim sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, za “Slobodnu Bosnu”, podsjetila je na vrijeme kada je Rezolucija o Srebrenici nije prošla u UN zbog veta koji je nametnula Rusija.

“Rezolucija o genocidu u Srebrenici 2015. godine nije išla pred Vijeće sigurnosti zbog Rusa. Ni sada, skoro deset godina kasnije, ne bi prošlo. Ali ovaj put, jer je Vijeće sigurnosti sve više blokirano, nova rezolucija će se naći na dnevnom redu Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, gdje nema veta”, objašnjava Hartmann.

“Dok će se od 2. maja u New Yorku raspravljati i glasati o prijedlogu da 11. jul bude međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici – što je činjenično nesporno i utvrđeno je na sudu, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik će održati veliki Uskršnji sabor Republike u Beogradu. Istovremeno, Rusija će pokušati da na dnevni red Savjeta bezbjednosti stavi raspravu o NATO bombardovanju SRJ 1999. godine, za šta će biti okrivljen NATO, a ne Miloševićev režim, koji je krajem oktobra 1998. godine, novi zločinački poduhvat sa ciljem ‘čišćenja’ Kosova od albanskog stanovništva”, objasnila je Hartman za SB.

Hartmann smatra da nema ničeg neočekivanog.

„Posle ubistva srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine, politika „prekidanja” sa Miloševićevim režimom je prekinuta. Srpski nacionalni narativ, tačnije, svesrpski zvanični nacionalni narativ koji je tim rušenjem oživeo, neminovno ima zločine počinjene devedesetih godina i osuđeni pred brojnim sudovima, domaćim ili međunarodnim”.

„Da li će srpski lideri sukcesije nastaviti i završiti ono što su započeli Milošević, Draža Mihajlović i bilo ko drugi? Hoće li održati i nadograđivati ​​ono što su već nagrađeni zločinima, a da svojim ciljevima zbog tih zločina ne uskraćuju bilo kakav legitimitet?” Tako nešto se može učiniti samo nasilnim brisanjem zločina iz narativa, čak i iz svijesti cijelog naroda i iz opšteg pamćenja svjetske javnosti“, kaže Hartmann.

„Srpski svijet, kao i svaki ekskluzivni svijet ove vrste, nema drugog temelja osim krvi, pa takva politika zahtijeva institucionalno negiranje genocida, relativizaciju zločina protiv čovječnosti i veličanje počinilaca. Jedna od brojnih negativnih posljedica takve politike je da je srpski narod transgeneracijski postao talac zločina počinjenih u njegovo ime, a svako ko pokuša da se otrgne iz tih okova biva napadnut i etiketiran kao nacionalni ili državni neprijatelj.”

Hartmannova smatra da za Vučića i Dodika, koji provode ovakvu politiku, rezolucija o genocidu u Srebrenici, kao i cjelokupno nasljeđe Haškog tribunala, predstavljaju prepreke koje ih drže od konačne pobjede.

“Pokušaj osvajanja glasova ovisno o savezima na sve polariziranijoj svjetskoj sceni je nemoralan, ali i suprotan Konvenciji o sprječavanju i kažnjavanju genocida. Svaka država mora biti jasna da kada glasa za tu rezoluciju odlučuje hoće li biti na njenoj strani, ili na strani žrtve i da potvrđuje napore da se spriječe budući genocidi, ili da su na strani onih koji vjeruju da genocid može biti profitabilan negiranjem i korištenjem efikasne diplomatije na strani historije po ovom pitanju”.