Eugen Cakolli iz KDI-ja rekao je da necertifikovanje kandidatkinje Ene Krasniqi od strane CIK-a nije prvi slučaj ove vrste, niti jedini čak ni na ovim izborima.

On je naveo da je i ranije bilo situacija u kojima se dovodi u pitanje granica između etničkog samodeklarisanja i stvarnog predstavljanja u rezervisanim mjestima.

Radi se o sestri Donike Kadaj Bujupi, koja je navela da joj je Sarajevo mjesto rođenja, ali Cakolli dodaje da to ne predstavlja dokaz etničkog identiteta.

„Kada jedna kandidatkinja ima političku prošlost unutar albanskog političkog prostora, kada je ranije bila kandidatkinja albanskih stranaka i nikada nije imala bilo kakav dokumentovan angažman u bošnjačkoj zajednici, sasvim je prirodno postaviti pitanje kako se to uklapa u svrhu rezervisanog mjesta“, rekao je on.

Cijela objava Cakollija:

Slučaj necertifikovanja kandidatkinje Ene Krasniqi od strane CIK-a nije prvi ove prirode, niti je jedini čak ni u ovim izborima. I ranije je bilo situacija u kojima se granica između etničkog samodeklarisanja i stvarnog predstavljanja u rezervisanim mjestima dovodi u pitanje.

Kada kandidatkinja ima političku historiju unutar albanskog političkog prostora, kada je ranije bila kandidatkinja albanskih stranaka i kada nema nikakav dokumentovan angažman u bošnjačkoj zajednici, prirodno je postaviti pitanje kako se to uklapa u svrhu rezervisanog mjesta. Mjesto rođenja u Sarajevu, kao i svaka slična okolnost, ne predstavlja dokaz identiteta prema izbornim standardima.

Štaviše, već postoji jasno utvrđen standard za ovakve slučajeve. Ustav i sudska praksa traže da predstavljanje nevećinskih zajednica ne bude samo formalna izjava, već suštinsko. Politički i javni identitet moraju odražavati stvarnu, održivu vezu sa zajednicom za koju se traži rezervisano mjesto. Ovaj princip je potvrđen i 2021. godine, kada su poništeni „bošnjački glasovi“ ostvareni u područjima gdje bošnjačka zajednica uopće ne živi.

Zakon takođe pravi jasnu razliku između političkih subjekata koji se takmiče za 100 općih mjesta i onih koji žele učestvovati za rezervisana mjesta. Multietnički subjekti mogu postojati, ali se mogu takmičiti samo za 100 općih mjesta (za koja postoji izborni prag), a ne za rezervisana mjesta.

Ako bi se dozvolila kandidatura za manjinska mjesta bez ove nužne veze, otvorila bi se vrata presedanima koji bi relativizirali smisao postojanja rezervisanih mjesta. Sistem bi se lako mogao pretvoriti u instrument podložan uticaju većinske zajednice ili improvizovanih kandidatura, čime bi se narušila ideja predstavljanja koju štiti Ustav. U tom smislu, odluka CIK-a je razumljiva i u skladu sa ustavnim standardima.

Ipak, tvrdnje o zavjerama su pretjerane. Jedna kandidatkinja ne može promijeniti političku ravnotežu unutar bošnjačke zajednice, a i kada bi postojao neki koordinirani pokušaj, sredstva uticaja bila bi potpuno drugačija, ne ovo. Usmjeravanje glasova je moguće u svakom izbornom procesu, i kao što smo ranije vidjeli, sudske institucije intervenišu kada takvo usmjeravanje dovede do vještačke reprezentacije.

Ovaj slučaj više liči na pogrešnu procjenu i iskorištavanje pravne praznine nego na politički projekat. Ipak, suština ostaje ista: predstavljanje nevećinskih zajednica mora biti zaštićeno od instrumentalizacije. To zahtijeva dosljednost, stvarne veze i poštovanje ustavnog standarda suštinskog predstavljanja.

Ovoga puta, CIK je odlučio u skladu s ovim standardom. Međutim, imajući u vidu da su i sada i ranije postojali kandidati koji su prošli ovaj filter CIK-a uprkos sumnjivoj etničkoj pripadnosti, ovaj princip mora se primjenjivati na svakog kandidata — bez ikakvog izuzetka.