Nevjerojatna priča o tome kako je Nicholas Winton – kojeg su kasnije prozvali “britanskim Schindlerom” – spasio stotine djece od holokausta, ispričana je u novom filmu.

Ekskluzivni BBC-jevi isječci prikazuju trenutak kada je Winton upoznao djecu koju je spasio. U februaru 1988. Vera Gissing sjedila je sa suzama u očima u TV studiju BBC-ja kada je predstavljena Nicholasu Wintonu, čovjeku koji joj je spasio život. Svladana emocijama, stisnula mu je ruku i zagrlila tada gotovo 80-godišnjeg muškarca, koji je organizirao njezin bijeg iz nacističkog okupiranog Praga samo nekoliko mjeseci prije izbijanja Drugog svjetskog rata.

Četrdeset i devet godina ranije, 10-godišnja Vera, rođena kao Věra Diamantová, zajedno sa svojom 15-godišnjom sestrom Evom, bila je ukrcana u voz zvan “Kindertransport” sa stotinama druge židovske djece, kako bi ih odvezli njih u Britaniju.

“Nikada neću zaboraviti mahanje roditeljima na pozdrav i odjednom sam osjetila veliki strah jer sam uhvatila izraz straha na uplakanim licima svojih roditelja. Posvuda oko nas bili su njemački vojnici”, prisjetila se.

Vera nikada više neće vidjeti nijednog od svojih roditelja. Od rodbine koju je tog dana ostavila, svi osim troje umrijet će u holokaustu. Bila je samo jedno od stotine djece koju je Winton spasio od iste sudbine. Izvanredna priča o tome što je Winton učinio ispričana je u filmu Jedan život, s Anthonyjem Hopkinsom u glavnoj ulozi. Film je dobio naslov prema izreci u Talmudu, knjizi židovskog zakona, “ko spasi jedan život, spasit će cijeli svijet”.

Svijet možda nikada ne bi saznao za njegove izvanredne humanitarne napore da njegova supruga nije otkrila kovčeg na tavanu njihove kuće u Maidenheadu u Engleskoj. Sadržao je album s detaljima imena i fotografija djece kojoj je pomogao pobjeći. Winton je bio sin njemačkih židovskih roditelja, koji su anglicizirali svoje ime i krstili ga u anglikanskoj crkvi u nastojanju da se integrira u britanski život.

Iako je po zanimanju bio burzovni posrednik, Winton je također bio predani socijalist sa interesom za međunarodna pitanja, a do 1938. godine, putem vlastitih porodičnih kontakata, bio je itekako svjestan opasnosti s kojom su se suočavale židovske porodice na područjima pod nacističkom okupacijom.

Bježanje od nacista

Na nagovor svog prijatelja i kolege socijalista Martina Blakea, otputovao je u Prag kako bi pomogao izbjeglicama koje su bježale od progona u pripremama za Drugi svjetski rat. U historiji je serija koja koristi jedinstvenu BBC-jevu audio i video arhivu za istraživanje historijskih događaja koji i danas odjekuju.

Kad je stigao, bio je užasnut onim što je vidio. Grad se ubrzano punio ljudima koji su pokušavali pobjeći od nacista, od kojih su mnogi bili Židovi, iz Njemačke, Austrije i Sudeta, dijela Čehoslovačke koji je Hitler aneksirao. Izbjeglice su živjele u bijednim uslovima u prepunim kampovima i, s približavanjem zime, bore se za preživljavanje.

Bio je posebno potresen očajnim položajem brojne tamošnje djece i odlučio je da se nešto mora učiniti kako bi se oni spasili. I tako je započela operacija spašavanja koja je postala poznata kao “češki Kindertransport”.

Djelujući u početku iz svoje sobe u hotelu Europa u Pragu, sa svojim kolegama Martinom Blakeom, Doreen Warriner i Trevorom Chadwickom, počeo je bilježiti imena porodica sa kojima je razgovarao, a koje su očajnički željele svoju djecu dovesti na sigurno.

Nicolas je pisao pisma tražeći pomoć vladama i ambasadama širom svijeta. Gotovo svi su ga odbili. Švedska je pristala primiti neke, kao i Britanija, pod uslovom da mogu identifikovati porodice koje su voljne skrbiti o djeci. Iako je bio samo običan britanski građanin, postao je uvjeren da može organizirati evakuaciju ovih mladih izbjeglica vozom i pronaći im sigurno utočište u Velikoj Britaniji.

Nakon tri sedmice vratio se u London i bacio se u potragu za porodicama koje bi ugostile djecu i kako organizirati njihov siguran put preko Europe do Britanije. Njegovi prijatelji Chadwick i Warriner ostali su u Pragu kako bi od tamo koordinirali projekt.

I dalje je radio na berzi danju, ali od 16 sati do kasno svake noći uporno bi radio na londonskom kraju svoje operacije spašavanja u Češkoj, organizirajući dozvole i putne naloge za djecu. Unatoč ogromnim organizacijskim izazovima i administrativnim preprekama, neumorno je radio na prikupljanju potrebnih sredstava za polog od 50 funti (što je otprilike ekvivalent današnjih 4150 funti) po djetetu, iznos koji je zahtijevala britanska vlada kako bi im se omogućio konačni povratak kući.

Borba sa birokracijom

Sve više frustriran tromošću i samozadovoljstvom britanskih vlasti, počeo je upućivati izravne novinske pozive porodicama da udome djecu, organizirajući smještaj i lično nagovarajući potpune strance da udome djecu. Uspio je fotografirati djecu na svom popisu dok je u Pragu i te proganjajuće slike pokazale su se ključnima u osiguravanju njihovih domova.

Prvi voz sa djecom izbjeglicama krenuo je iz Praga 14. marta 1939. Sljedećeg su dana njemačke trupe okupirale cijelu Čehoslovačku.

Boreći se sa birokracijom i ispunjen rastućim osjećajem očajničke hitnosti, Winton je počeo krivotvoriti ulazne dozvole Ministarstva unutarnjih poslova, koje su sporo stizale.

Između marta i avgusta 1939., ukupno osam vozova sa 669 djece, od kojih su većina bili Židovi – iako je bilo i djece političkih izbjeglica – napustilo je Prag, prolazeći kroz Njemačku i Francusku u Britaniju. Na stanici Liverpool Street u Londonu dočekat će ih Winton i njegova majka, prije nego što ih pokupe njihove usvojene porodice.

Vera Gissing i njezina sestra pobjegle su iz Praga Kindertransportom u julu 1939. Prihvatile su ih dvije odvojene porodice, a Vera je ostala kod siromašne metodističke porodice, Rainfordovih, blizu Liverpoola. Prisjetila se susreta sa njima na stanici.

“Kad me moja udomiteljica prvi put vidjela, nazvao sam je moja mala engleska majka jer je tako mala, suze su joj tekle niz lice i zagrlila me i rekla je neke riječi koje nisam razumio, ali sada znam da je rekla” Bit ćeš voljena. I bila je u pravu, bila sam voljena. Imali su jako malo novca, ali su imali srce veliko kao kuća. Učinili su sve što su mogli da me usreće. Imao sam puno sreće”, kazala je.

Deveti voz sa 250 djece trebao je krenuti 1. septembra. Ali toga dana Njemačka je napala Poljsku, objavljen je rat i granice su zatvorene. Djecu koja su trebala otići njemački su vojnici na stanici odbili. Dvoje od te djece bili su rođaci Vere Gissing. Obojica će kasnije umrijeti u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen. Procjenjuje se da je od 15.000 židovske djece iz Čehoslovačke poslane u logore, manje od 150 djece preživjelo rat.

Herojstvo bilo zaboravljeno

Nakon objave rata, Winton se prijavio kao prigovor savjesti i služio je kao vozač hitne pomoći u Normandiji. Bio je jedan od ljudi evakuiranih u Dunkerqueu. Godine 1940. poništio je svoj status prigovarača savjesti i pridružio se RAF-u. Nakon završetka Drugog svjetskog rata radio je za Međunarodni odbor za izbjeglice, preuzimajući odgovornost za stvari koje su opljačkali nacisti i prodavao ih kako bi prikupio sredstva za židovske organizacije, a kasnije za Međunarodnu banku u Parizu gdje je upoznao svoju suprugu Grete Gjelstrup .

Ono što je još izvanrednije je da unatoč veličini postignuća, Winton nikada nije govorio o tome što je učinio s operacijom Kindertransport, vjerujući da su njegovi prijatelji koji su ostali u Pragu preuzeli veće rizike. Desetljećima je njegovo herojstvo bilo uglavnom nezapaženo.

Kada su istraživači BBC-ja iz BBC-jevog programa za pitanja potrošača That's Life! saznali Wintonovu priču, pozvali su ga da se pridruži predstavi kao član publike. Winton je vjerovao da bi mogao imati informacije koje bi pomogle djeci Kindertransporta da uđu u trag svojim porodicama.

Voditeljica programa, Esther Rantzen, pokazala je spomenar koji je Winton držao, au kojem su zabilježeni podaci o 664 djece. Kasnija istraživanja identificirala su još petero djece koja su u Britaniju ušla Kindertransportom koji je on organizirao.

Sjedeći u publici, Winton je predstavljen troje djece koje je pomogao spasiti, od kojih je jedno bila Vera, u vrlo emotivnom ponovnom susretu. Niko od djece nije znao ko ih je spasio od smrti. U publici je bilo i četvrto dijete, Rudolph Wessely. On i Winton su se slučajno upoznali 1970-ih kada su obojica radili za dobrotvornu organizaciju koja je osiguravala smještaj za starije ljude. Priču je objavio ugledni BBC.