KulturaNajnovijeSvijet

Salman Rušdie: Čime sam se zamjerio islamu

Izvor: Salman Rushdie (Start, 1990.) 

Mart, 1990: Prije godinu dana islamskom je svijetu upućen poziv na ubistvo Salmana Rušdieja, u čemu je lično prednjačio iranski Ajatolah Homeini. Otad je propalo više pokušaja da se nađe kakav kompromis s iranskom vladom, a Salman Rušdie je neprestano pozivan da se odrekne svoje kontroverzne knjige Satanski stihovi.

Premda ni to ne bi opozvalo ubojstvo. Nedavno je, međutim, Harold Pinter javno pročitao govor u kojem Rušdie podsjeća javnost na to što će se dogoditi ako se umjetnost odrekne slobode. Iranski ajatolah Hamnei obnovio je poslije toga poziv na ubojstvo. Rušdiejev govor objavljujemo u širim izvodima…

Kad bi u našoj kući nekome ispala iz ruku knjiga (ili “chapati slice” – tako se u nas nazivao trokutni sendvič s maslacem), nipošto nije bilo dovoljno naprosto podići taj predmet; ne, morali smo ga i poljubiti, i tako izraziti poniznost zbog nemarnog i nespretnog postupka. A kao dijete bio sam nemarni vjetropir, kakva već jesu djeca, te morao poljubiti mnoštvo sendviča i k tome podosta knjiga.

U pobožnim indijskim obiteljima bilo je, i još ima, osoba u čije navike spada i ljubljenje svetih knjiga. Ali mi smo ljubili sve. Ljubili smo leksikone i atlase. Ljubili smo Enid Blyton i Supermana. A da mi je ikada ispao telefonski imenik, i njega bih sigurno poljubio (…)

Hljeb i knjige: hrana za tijelo i dušu – a što bi više zasluživalo našu ljubav?

Uvijek sam bio zaprepašten kad bih susretao ljude kojima knjige ne znače ništa, ljude koji čitanje s prezirom odbacuju, a da se o pisanju i ne govori. Ali možda smo uvijek iznenađeni kad utvrdimo da se vlastita draga drugima čini manje atraktivnom. Roman sam uvijek najviše volio, a u proteklih dvanaest mjeseci morao sam naučiti da ove knjige apsolutno ništa ne znače mnogim milijunima drugih ljudi.

Svi smo doživjeli kako je jedan roman napadnut na posve osobit način. Ovaj napad uperen je u cijeli rod. Bio je toliko radikalan i užasan da se sada čini nužnim iznova formulirati naše predodžbe o biću i vrijednosti književnosti kako se na ovaj napad ne bi odgovaralo protunapadom nego izjavom ljubavi.

Vjera je nužno skok u mrak

Dabome, ljubav može potaknuti poštovanje i predanost. Ali predanost zaljubljenoga razlikuje se od predanosti pravovjernoga time što nije militantna. Mogu biti iznenađen, pa i pokoleban, ili zgranut, kad utvrdim da netko ne misli isto što i ja o nekoj knjizi, umjetničkom djelu, drugom čovjeku. Možda ću ga i pokušati razuvjeriti, ali na kraju ću ipak akceptirati da me se ništa ne tiču ukus, mišljenja ili naklonosti nekoga drugoga. 

Pravovjernik ne zna za ovakve granice. Pravovjernik je uvijek u pravu, drugi nije. On će nastojati da ga obrati, pokušavati silom natjerati, a ako mu to nikako ne uspije, najvjerojatnije će ga kazniti barem prezirom.

Ljubav ne treba da bude slijepa. Vjera je nužno skok u mrak.

Tema ovog predavanja sadržana je u formi pitanja koje se obično postavlja, i to sa stanovitim zgražanjem, kad se bezobzirno odnosimo prema nekoj osobi, ideji, normi ili lokalitetu, što ih cijeni onaj koji pitanje postavlja.

Bijele loptice za kriket u moru rasvjete?

Žene kao svećenici?

Japanska većina dionica u Rolls-Royceu?

Zar ništa nije sveto?

Sve donedavna ne bi mi bilo teško odgovoriti na ovo pitanje. Odgovor je bio ne.

Ne, ništa nije sveto per se i zauvijek, bio bih rekao. Misli, osobe, tekstovi, pa i osobe mogu biti proglašeni svetima, ali akt posvećenja ostaje povijesni proces koliko god fenomeni koji stječu status svetosti težili apsolutizaciji.

Ovakvo zbivanje rezultat je mnogostrukih i veoma kompleksnih oblikovanja pojedine historijske faze u kojoj se ono odvija.

Sve čvrsto se rastvara

Svako pak historijsko zbivanje moralo bi se smjeti učiniti predmetom propitivanja, osporavanja, dekonstrukcije – sve do utvrđivanja da ga je ispunjenje povijesne zadaće učinilo suvišnim i prevladanim. Bezuslovno poštovati svetost znači dopustiti da nas ona paralizira (…)

Naveo bih primjer za ovakva zbivanja. Smatram se pripadnikom vremenskog razdoblja koje je konstatiralo da je Bog mrtav. Na tu temu američki se pisac i kritičar William H. Gass baš nedavno ovako izrazio:

“Zaključak da je Bog mrtav sadrži ne samo činjenicu da bogova nikad nije ni bilo nego i uvjerenje da takva vjera više i nije moguća – nije moguća čak ni iracionalno (…)

Dabome, ovu vjeru još je ponegdje moguće i naći, ali onako kako se vjeruje u astrologiju ili da je zemlja ravna.”

Nelagodno mi je zbog apodiktičke izravnosti ovog epitafa. Uvjeren sam da jedan bog, protivno čovjeku, može umrijeti, tako reći, u etapama ili samo za određene dijelove čovječanstva. Za druge dijelove, naprimjer u Indiji, njegov je život bujan kao i prije. Ako, dakle, utvrđujem da živim u vrijeme poslije Božje smrti, onda to mislim samo ako se odnosi na mene. 

Predodžbe o Bogu nemam već odavna. To je i razlog zbog kojega su me fascinirale sve kreativne mogućnosti nadrealizma, modernizma i pokreta koji su ih slijedili, filozofske i estetske koncepcije koje su rezultirale iz spoznaje da se, kako je to formulirao Karl Marx, sve čvrsto rastvara u vazduhu.

No, nikad nisam mislio da bi me moja bezbožnost ili, točnije, moj postteizam – ikada mogli dovesti u konflikt s vjernicima. Štoviše, baš zbog toga tražio sam takvu formu romana u kojoj će čudesno naći mjesta pored svjetovnog, te mislio da podjednako moram proučiti predodžbe svetoga i profanoga i to, sa što manje predrasuda, u jednom časnom literarnom nacrtu našeg vremena.

Hoću reći: čak bi i bezbožni pisac morao moći dati uvjerljiv prikaz pobožnog vjernika.

O totemskom kultu jezika

Drugim riječima, nikad nisam osjećao nužnost da svoj gubitak vjere uzdižem u neku vrstu totema i uzimam za povod vjerskom ratu. Razumije se, sada vidim da je osuta paljba po mojoj cjelokupnoj slici svijeta (…)

Bih li možda ipak trebao vjerovati u nešto sveto?

Ne proglašavam li i ja svetom svoju predodžbu, predodžbu apsolutne slobode fantazije, pa time i svoju personalnu sliku svijeta?

Vodi li to u ono što su zastupnici religiozne vjere, u međuvremenu, nazvali “sekularnim fundamentalizmom?

Kad bi to bilo tako, ne bih li morao poći odatle da bi ovaj svjetovni fundamentalizam mogao dovesti do sličnih izopačavanja i zloupotreba kao i propisi i dogme religioznog dogmatizma?

(…) I umjetnost je povijesna pojava, pa prema tome podvrgnuta historijskim promjenama. Ali ona se bavi i tim procesom promjena i uvijek iznova mora nalaziti nove forme kojima će oslikavati ovaj beskrajni proces promjena svijeta. Nijedna estetika ne može biti nepromjenljiva. Jedino nepromjenljiv u svakoj estetici jest princip promjenljivosti, metamorfoze ili, da se potrudimo oko jednog političkog pojma, “permanentne revolucije”. 

Protivnost između ovakvih razmišljanja i zahtjev vječitosti religioznih svjedočenja mojom odsutnosti gubi smisao na dramatičan način i večeras, ako mi dopuštate ovu primjedbu. Molim vas da me razumijete. Upitao sam svoje veoma cijenjene stražare što misle o mom osobnom nastupu; odgovor je manje-više ispadao:

“Zar smo to zaslužili?” Tome sam se morao povinovati.

To što mi je u ovakvoj prilici osujećen pristup mom stvarnom životu, ispunjava me bolom i gnjevom. Ali od svega srca zahvaljujem Haroldu Pinteru što je stao na moje mjesto iako zahvalu moraju izreći njegova usta.

Svjetovni događaj otkrivenja

Možda se ovo zbivanje može shvatiti kao svjetovni događaj otkrivenja: jedan se tekst predaje, skrivenim putevima, neizvjesna porijekla – s uzvišenih ili niskih poljana? Od Scotland Yarda? – i čita narodu…

Prije više od dvadeset godina, u posve zaposjednutim stražnjim redovima ovoga pozorišta, slušao sam jedno predavanje Arthura Koestlera. Zastupao je tezu da nijedna agresija nije zasnovana na teritorijalnim mislima nego na jeziku samome: kada se jednom jezik dovoljno izdiferencira da može izricati i apstraktne pojmove, nastaje opasnost totemskoga kulta, a tko uspostavlja totem, branit će ga, u slučaju nužde, i silom (neka mi oprosti Koestlerov duh; oslanjam se na pamćenje, a to je problematično uporište.)

Kao dokaz svoje teze, naveo je dva plemena majmuna koji žive na sjevernim japanskim ostrvima. Oba su plemena živjela u bliskom susjedstvu, do neke rijeke, i hranila se uobičajeno, bananama.

Jedno je pleme imalo čudnu naviku da banane prije jela pere u vodi rijeke, drugo nije.

Ipak, oba su plemena živjela u dobrom susjedstvu, bez spora i sukoba.

A zašto? Jer im je jezik isuviše primitivan da bi jednu ili drugu naviku ritualizirali.

Da im je jezik više diferenciran, lako bi mogli suhe ili mokre banane uzdići u neki sakrament, a opasnost svetog rata bila bi pretprogramirana.

Neki mladi slušalac upitao je Koestlera: ne bi li pravi razlog njihove miroljubivosti moglo biti obilje banana?

Koestler se uzbudio. Ne želi odgovarati na ovakve marksističke besmislice. Ne može se reći da u nečem nije bio u pravu.

Koestler i slušalac govorili su dva različita jezika, međusobno nespojiva. Nespojivost je na neki način dokazivala Koestlerove navode. Ako izjednačimo Koestlera s peračima banana, a njegova kontrahenta s drugim plemenom, već bi i ovladavanje nekog jezika diferenciranijeg od majmunskoga dovelo do stvaranja totema.

Oboje bi imali svetinju koju bi branili: ovdje svetost jezičnoga, ondje prednost ekonomije. Dijalog više nije moguć, vlada ratno stanje.

Književnost od religije, kao i od politike, odvaja sukob

Književnost od religije, kao i od politike, odvaja sukob koji se može objasniti slično. Doduše, pritom se ne radi o jednostavnim protivnostima. Religija apsolutizira jedan jezik, jedan sistem vrijednosti, jednu knjigu.

Naprotiv, roman se oduvijek bavi sukobima raznih jezika, vrijednosnim stavovima pripovjedača i istovremeno mijenjanjem odnosa medu njima koje valja shvatiti kao odnose moći.

Roman ne želi apsolutizirati nijedan jezik, štoviše zahtijeva slobodu da sukob oko ovakvog prioriteta prikazuje i analizira.

Carlos Fuentes shvaća roman kao arenu osobita ranga. Pritom ne podrazumijeva nikakvo svetište koje od posjetioca iziskuje izraze poniznosti: jedino traži pravo da bude poprište velikih duhovnih debata našega doba.

“Porijeklo romana”, piše Fuentes, “zasnovano je na našim međusobnim nerazumijevanjima. Nema više jedinstvena jezika! Don Quijote i Sancho Pansa, braća Shandy, Karenjin i Karenjina, sve su to likovi iz romana čija komika (ili tragika) izrasta iz njihova deficita razumijevanja. Jedinstven jezik ne samo da je smrt nekog romana nego i nekog društva.”

Onda se postavlja pitanje koje me kao pisca zanima cijelog života: može li religiozna misao postojati bez dogme i hijerarhije?

Drugim riječima, je li umjetnost instanca koja može posredovati između materijalnog i duhovnog svijeta? Bi li mogla, usvajajući oba svijeta, stvoriti nešto novo – možda čak svjetovno određenje transcendentalnog?

Može. Mora. Vjerujem da to u svojim velikim djelima i čini. (…)

Religija je oduvijek zadovoljavala elementarne potrebe

Moramo izričito predstaviti koje je elementarne potrebe religija oduvijek zadovoljavala. Po mom sudu, ove se potrebe mogu klasificirati na sljedeći način.

Prvo, našem fragmentarnom udjelu u čudesnom i uzvišenom treba artikulacija: život je prevladavajuće iskustvo, a religija nam pomaže da shvatimo našu ništavnost spram života time što tu ništavnost stavlja u odnos s nečim većim.

U suprotnom, svjesni smo naše jedinstvenosti, odabranosti, a religija nam imenuje razloge i određenje te izabranosti.

Drugo, tražimo odgovore na još konačno neodgovorena pitanja: o porijeklu života, postanku svijeta, životu poslije smrti, zbog čega i zašto.

Treće, trebamo orijentacije i mjerila. U svoju predodžbu Boga projiciramo čuđenje spram života i istovremeno nalazimo odgovor na naša velika životna pitanja i mjerila za postupke.

Duša nam traži takva objašnjenja – ne objašnjenja razuma nego srca. Jednako bismo se morali podsjetiti koliko puta jezik svjetovno-racionalnog materijalizma nije umio odgovoriti na ove zahtjeve. 

U ovom povijesnom trenutku, u kojem doživljavamo propast komunizma u srednjoj Europi, teško ćemo ignorirati činjenicu da su mnogi revolucionari bili vođeni dubokim religioznim uvjerenjima. Posve je očito da nije iznevjerila neka politička ideologija nego njen osnovni postulat, a to je da ljudi mogu doći do samoodređenja zanemarujući svoje duhovno-duševne potrebe.

U svim onim zemljama u kojima ljudi sada osvajaju svoju slobodu, umjetnost je bila jednako nasilno ugnjetavana kao i religija. Češka je revolucija krenula iz kazališta zemlje i izabrala pisca za vođu: uvjerljiv dokaz da su komesare moći iz njihovih ureda istjerale duhovno-duševne, a ne materijalne potrebe ljudi.

Religiozna vjera mora ostati stvar svakoga pojedinca

Čini se neospornim da narodi Europe za dogledno vrijeme više neće prihvatiti nikakvu ideologiju koja svojata sveobuhvatno tumačenje svijeta. Religiozna vjera, ma kako bila duboka i iscrpna, mora ostati stvar svakoga pojedinca.

Sadašnja conditio humana pokazuje da se odbacuje svaka misaona konstrukcija opremljena totalitarnim zahtjevima. Tu je konačno mjesto romanu: kao forma koja oduzima smisao ovakvoj fragmentaciji istine.

Buñuel je više puta rekao:

“Poginut ću za čovjeka koji traži istinu. Ali ubio bih svakoga tko tvrdi da ju je našao.” (…)

U ovoj, posljednjoj dekadi tisućljeća, doživljavamo reanimaciju religioznih sila, dok istovremeno ljudski duh okiva u lance sve prisutnija moć materijalizma. Kako bi se roman trebao orijentirati u ovoj situaciji? Čini se utvrđenim, kako konstatira Michel Foucault, da drevnom, bipolarnom diskusijom području između svetoga i profanoga pripada vrijednost središnjice. Moguće je da smo na početku razvoja koji više ne poznaje alternative liberalno kapitalističkom društvu (ponajviše još teokratski, fundamentalistički model islama).

U ovoj konstelaciji, liberalnom je kapitalizmu, demokraciji, potreban slobodan svijet neizostavne pozornosti romansijera: kao nikada dosad, trebat će njegove utopije, njegova propitivanja, njegove sumnje.

“Naš protivnik – naš pomagač”, rekao je jednom Edmund Burke. Bez komunizma kao kontraprojekta, kao suparnika, kao prisile na samodefiniciju, demokraciji će biti itekako nužna bodlja, protivništvo književnosti.

U okviru svojih izlaganja, priznao sam književnosti široke kompetencije. Nema sumnje da se počinje osjećati pomalo ispovjedničko spuštanje glasom. Ali, sada u meni raste odbojnost prema svakom posvećenju književnosti s kojim sam simpatizirao u početku ovoga teksta. Odvratan mi je pisac kao nadomjestak proroka. (…)

Jedini privilegij koji pripada književnosti jest privilegij da bude poprište

Jedini privilegij koji pripada književnosti jest privilegij da bude poprište. Zamislite ovo: jednog se jutra budite, nalazite se u velikoj, nepreglednoj kući. Hodajući po njoj, utvrđujete kako je tolika da je nikada nećete obići. U kući su ljudi koje poznajete, članovi obitelji, ljubljeni, kolege, ali i mnogi nepoznati. Sve je živahno, zavade i zavođenja, fešte i svečanosti. U neko doba shvaćate da odatle nema izlaza, ali to vas ne uzbuđuje. Kuću niste vi izabrali. Prilično je oronula, po hodnicima često ima mučenja, ali nekako se čovjek s time pomiri.

Jednoga dana nailazite na malu, neuglednu sobu. Prazna je, no u njoj se čuju glasovi, tihi glasovi, koji kao da se obraćaju vama. Neki su vam glasovi poznati, neki potpuno strani. Glasovi pripovijedaju o kući, stanarima, o onome što se događa, o onome što je bilo i što bi opet jednom trebalo biti. Neki su samo opsceni, drugi samo zločesti. Neki su veseli, neki ljubazni, neki tužni. Najzanimljiviji glasovi spajaju sve ove osobine. Odlazite sve češće u tu sobu, s vremenom utvrđujete da i većina drugih stanara povremeno posjećuje slične sobe. No one su skrivene i neprimjetne.

Zamislite dalje: jednog se jutra budite, i dalje ste u istoj zgradi, ali nema prostorija s glasovima. Nestale su. Nema više nikakva mjesta u cijeloj kući gdje možete čuti glasove koji su katkad veseli, katkad tužni, koji se od krika do umiljavanja moduliraju u jednoj rečenici. Sada vam pada na um da iz te kuće nema izlaza. 

Ta činjenica odjednom postaje nepodnošljiva. Proučavate lica ljudi po hodnicima – članova obitelji, ljubljenih, prijatelja, kolega, stranaca, zastrašujućih spodoba, svećenika. U očima im vidite isto očajanje: kako da iziđemo odavde?

Kuća je postala zatvor. Ljudi viču, udaraju šakama o zidove, pojavljuju se naoružani. Kuća se trese. Nema buđenja, već ste budni. 

Književnost je jedino mjesto svakoga društva na kojemu možemo čuti glasove koji govore o svemu mogućem

Književnost je jedino mjesto svakoga društva na kojemu, u usamljenosti svojih glava možemo čuti glasove koji govore o svemu mogućem, na bilo koji način koji se može zamisliti. Ako želimo sačuvati ovu arenu, onda to nije zbog toga što pisci zahtijevaju samodopadljivu slobodu da kažu i čine sve što im pada na um. Svima nama – čitaocima, piscima, građanima, generalima, klericima –  potrebna je mala, neprimjetna soba. Ne moramo je posvećivati, ali ne smijemo zaboraviti da je mora biti.

“Kao što svatko zna”, pisao je Saul Below u Pustolovinama Augieja Marča, “ugnjetavanje ne zna diferencijaciju. Sudjelovanje je pretprogramirano.”

Gdje god je u svijetu bila zaključana mala soba književnosti, prije ili kasnije srušila se cijela kuća.

Pokazati više
escort mersin - izmir escort