NajnovijeSvijet

Što je u pozadini sukoba Kine i Tajvana?

Rastu napetosti oko posjeta predsjednice Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, što je samo dodatno zateglo odnose između Washingtona i Pekinga. Sukus neslaganja je u tome što kineska vlada vidi Tajvan kao odmetnutu pokrajinu koja će u konačnici postati dio jedinstvene Kine.

Međutim, mnogi Tajvanci smatraju svoj samostalni otok zasebnom nacijom, bez obzira na to hoće li neovisnost ikada biti službeno proglašena, piše BBC.

Kakva je povijest odnosa Kine i Tajvana?

Prvi poznati doseljenici na Tajvan bili su pripadnici austronezijskih plemena, za koje se smatra da su došli iz današnje južne Kine. Čini se da se otok prvi put pojavio u kineskim zapisima 239. godine, kada je car poslao ekspedicijske snage da istraže to područje. Ovu činjenicu Peking koristi kako bi istaknuo svoje teritorijalne zahtjeve.

Nakon relativno kratkog razdoblja nizozemske kolonijalne vlasti (1624. – 1661.), Tajvanom je od 1683. do 1895. godine upravljala kineska dinastija Qing.

Od 17. stoljeća značajan broj kineskih migranata počeo je pristizati na Tajvan, često bježeći od nemira ili poteškoća. Većina su bili Hoklo Kinezi iz provincije Fujian ili Hakka Kinezi, uglavnom iz Guangdonga. Njihovi potomci sada su daleko najveća demografska skupina na otoku.

Japan je 1895. pobijedio u Prvom kinesko-japanskom ratu i dinastija Qing je morala prepustiti Tajvan Japancima. Nakon Drugog svjetskog rata Japan se predao i odrekao kontrole nad teritorijem koji je preuzeo od Kine. Republika Kina, jedna od pobjednica u ratu, počela je vladati Tajvanom uz pristanak svojih saveznika, SAD-a i Velike Britanije.

No, u sljedećim godinama u Kini je buktao građanski rat, a trupe tadašnjeg kineskog vođe Chiang Kai-sheka poražene su od komunističke vojske Mao Zedonga. Chiang i njegova vlada Kuomintanga i njegovi pristaše, oko 1,5 milijuna ljudi, pobjegli su u Tajvan 1949. godine. Ova skupina, koja se naziva kontinentalnim Kinezima, dominirala je tajvanskom politikom dugi niz godina iako čini samo 14% stanovništva. Chiang je uspostavio vladu u egzilu na Tajvanu koju je vodio sljedećih 25 godina.

Chiangov sin Chiang Ching-kuo dopustio je veću demokratizaciju nakon dolaska na vlast. Suočio se s otporom lokalnog stanovništva koje je bilo ogorčeno zbog autoritarne vlasti, pa se našao pod pritiskom rastućeg demokratskog pokreta. Predsjednik Lee Teng-hui, poznat kao tajvanski “otac demokracije”, predvodio je ustavne promjene, koje su na kraju 2000. godine otvorile prostor za izbor prvog predsjednika Tajvana koji nije iz Kuomintanga, Chen Shui-biana.

Tko priznaje Tajvan?

Postoje neslaganje i nedoumice oko toga što je Tajvan. Ima vlastiti ustav, demokratski izabrane lidere i oko 300.000 aktivnih vojnika u svojim oružanim snagama.

Chiangova vlada u egzilu isprva je tvrdila da predstavlja cijelu Kinu, koju je namjeravala ponovno osvojiti. Držala je kinesko mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i mnoge su je zapadne zemlje priznavale kao jedinu kinesku vladu.

No, do 70-ih godina neke su zemlje počele tvrditi da se vlada u Taipeiju više ne može smatrati pravim predstavnikom stotina milijuna ljudi koji žive u kontinentalnoj Kini.

Zatim su 1971. Ujedinjeni narodi prebacili diplomatsko priznanje na Peking i vlada Republike Kine je protjerana. Kina je 1978. također počela otvarati svoje gospodarstvo. Prepoznajući prilike za trgovinu i potrebu za razvojem odnosa, SAD je službeno uspostavio diplomatske veze s Pekingom 1979. godine.

Od tada je broj zemalja koje diplomatski priznaju vladu Tajvana drastično pao na oko 15. Unatoč svim karakteristikama neovisne države i političkom sustavu koji se razlikuje od Kine, pravni status Tajvana ipak ostaje nejasan.

Kakvi su odnosi između Tajvana i Kine?

Odnosi su se počeli poboljšavati 80-ih godina, kada je Tajvan ublažio pravila o posjetima i ulaganjima u Kinu. Godine 1991. proglasio je da je rat s Narodnom Republikom Kinom završen. Kina je predložila takozvanu opciju “jedna država, dva sustava”, koja bi navodno Tajvanu omogućila značajnu autonomiju ako prihvati kontrolu Pekinga. Taj je sustav omogućio povratak Hong Konga pod okrilje Kine 1997. i način na koji je njime upravljano do nedavno, kada je Peking povećao svoj utjecaj.

Tajvan je odbio ponudu, a Peking je inzistirao na tome da je tajvanska vlada nelegitimna, ali neslužbeni predstavnici Kine i Tajvana i dalje su održavali ograničene razgovore. Zatim je 2000. Tajvan izabrao Chen Shui-biana za predsjednika, što je uvelike uzbunilo Peking. Chen i njegova Demokratska progresivna stranka (DPP) otvoreno su podržali neovisnost Tajvana.

Godinu dana nakon što je Chen ponovno izabran 2004. godine, Kina je donijela takozvani zakon protiv odcjepljenja, u kojem je istaknula svoje pravo da koristi “nemiroljubiva sredstva” protiv Tajvana ako se pokuša “odcijepiti” od Kine. 

Chena je 2008. godine naslijedio Ma Ying-jeou iz Kuomintanga koji je pokušao poboljšati odnose kroz gospodarske sporazume. Potom je 2016. izabrana aktualna predsjednica Tajvana Tsai Ing-wen, koja sada predvodi DPP.

Retorika se dodatno zaoštrila 2018., kada je Peking pojačao pritisak na međunarodne kompanije da na svojim web stranicama navedu Tajvan kao dio Kine te im zaprijetio da će im onemogućiti poslovanje u Kini.

Tsai je 2020. izborila drugi mandat s rekordnih 8.2 milijuna glasova. Smatra se da je to bio otvoreni prezir prema Pekingu. Tada su u Hong Kongu trajali nemiri protiv sve većeg utjecaja Pekinga, a mnogi u Tajvanu su to pozorno promatrali.

Kasnije te godine Kina je implementirala zakon o nacionalnoj sigurnosti u Hong Kongu koji se smatra još jednim znakom podložnosti Pekingu.

Koliki je problem neovisnost Tajvana?

Iako je politički napredak bio spor, veze između Pekinga i Taipeija i njihovih gospodarstava su rasle. Između 1991. i kraja svibnja 2021. tajvanska ulaganja u Kinu iznosila su ukupno 193.5 milijardi dolara.

Neki su Tajvanci zabrinuti da njihovo gospodarstvo sada ovisi o Kini. Drugi vjeruju da bliske poslovne veze čine kinesku vojnu akciju manje vjerojatnom zbog troškova po samo kinesko gospodarstvo. Kontroverzni trgovinski sporazum inicirao je stvaranje Pokreta suncokreta 2014. godine, pri čemu su studenti i aktivisti zauzeli tajvanski parlament prosvjedujući protiv, kako su rekli, rastućeg utjecaja Kine na Tajvan.

Službeno, vladajući DPP i dalje se zalaže za formalnu neovisnost Tajvana, dok je Kuomintang za eventualno ujedinjenje s Kinom. No, čini se da je većina Tajvanaca negdje između. Istraživanje iz lipnja 2022. pokazalo je da samo 5.2% Tajvanaca podržava što skoriju neovisnost, dok je 1.3% bilo za ujedinjenje s Kinom što je prije moguće.

Ostatak je podržavao neki oblik statusa quo, a najveća skupina ga je željela održati na neodređeno vrijeme bez pomaka prema neovisnosti ili ujedinjenju.

Kakve veze SAD ima s podjelom Kine i Tajvana?

Dugogodišnja politika Washingtona bila je politika “strateške dvosmislenosti” do te mjere da bi vojno intervenirao ako Kina napadne Tajvan. Službeno se SAD drži politike “Jedne Kine”, koja priznaje samo jednu kinesku vladu – onu u Pekingu – te održava formalne diplomatske odnose s Pekingom, a ne i s Taipeijem.

No, Washington se također obvezao na opskrbu Tajvana obrambenim oružjem i naglasio da bi svaki napad Kine izazvao “ozbiljnu zabrinutost”.

U svibnju 2022. američki predsjednik Joe Biden odgovorio je potvrdno na pitanje hoće li SAD vojno braniti Tajvan. Ubrzo nakon toga Bijela kuća je pojasnila da se američki stav o Tajvanu nije promijenio i ponovila svoju predanost politici “Jedne Kine”.

Pitanje Tajvana zateglo je odnose između SAD-a i Kine. Peking je osudio bilo kakvu potporu Washingtona Taipeiju i odgovorio je pojačanim upadima vojnih zrakoplova u zonu protuzračne obrane Tajvana.

Pokazati više
escort mersin - izmir escort