NajnovijeSvijet

Rusija: Zašto ljudi prijavljuju komšije i rođake zbog rata u Ukrajini?

Na hiljade postupaka se u Rusiji vodi zbog „diskreditacije“ vojske ili protivljenja ratu. Uglavnom počinju prijavom denuncijanata. Deutsche Welle se kod stručnjaka raspitao zašto ljudi denunciraju druge, među njima i bliske osobe.

Otac prijavljuje kćerku koja se protivi ratu u Ukrajini. Čovjek prijavljuje kolegu nakon svađe na poslu o ratu, a prijatelj prijavljuje čovjeka jer je na društvenoj mreži vidio objavu za koju misli da ismijava simbol „Z“, koji se u Rusiji koristi za veličanje rata protiv Ukrajine.

Sva tri slučaja, o kojima je DW izvještavao ranije, završili su policijskim ispitivanjem, ali sudski postupci nisu pokrenuti.

Slično je prošao Kiril (32), IT-stručnjak iz Moskve koji se protivi ratu i politici Vladimira Putina. Kaže, ima rođaka koji je „zaljubljen“ u Putina i koji je prijavio Kirilove objave i njihovu privatnu prepisku. Morao je na razgovor u policiju.

  • Tu sam saznao da to nije prvi put da se rodbina žali na ljude koji se protive ratu – rekao je Kiril za DW i dodaje:

Policajci su priznali da su se i sami bojali da bi mogli biti poslani u Ukrajinu. Na kraju su me pustili. No sada svoje objave na društvenim mrežama stavljam vidljivim samo za prijatelje. Od tada mi je to sve nekako jezivo.

Sve je više primjera u Rusiji kada denunciranje vodi težim posljedicama. U jednom od poznatih slučajeva, starija gospođa se požalila da je vidjela antiratne parole na cijenama u jednom supermarketu u Sankt Petersburgu. Zbog toga je umjetnica i aktivistkinja Saša Skočilenko završila u istražnom zatvoru i prijeti joj deset godina zatvora.

Otkud ljudima potreba da prijavljuju druge građane, prijatelje, kolege, čak i vlastitu djecu?

Razne vrste denuncijanata
Psihologinja Marija Potudina ih vidi kao svojevrsan ventil:

  • U Rusiji se već dugo ne može javno iskazivati nezadovoljstvo. Denunciranje je relativno sigurno sredstvo da se oslobodi agresija, iako ona nije ciljano usmjerena na pojedinca.
  • Tako se možete ograničiti od drugih, zaštititi svoj habitus od alternativnih viđenja, uvesti red, imati kontrolu, i kazniti zle ljude koje država drži za izdajnike – dodaje Potudina za DW. Kaže kako je srž denunciranja u tome da se ima moć odlučivanja o sudbini drugih, te da se tako nadoknadi vlastita nemoć. Denuncijant postaje pomoćnik moćne države.

To nije ograničeno samo na anonimne ljude. Recimo, bloger Gaspar Avakjan je prijavio omiljenog glumca i komičara Maksima Galkina jer je ovaj govorio protiv rata. Trenutno ruski istražitelji provjeravaju navode. Galkin je nakon početka rata emigrirao u Izrael.

  • Denuncira se i kako bi se stekla materijalna korist, iz sitničave osvete ili nagona za samoodržanjem. U Sovjetskom Savezu je postojao zakon prema kojem je neprijavljivanje bilo kažnjivo – kaže nam antropološkinja Aleksandra Arhipova.
  • Najteži razlog za denunciranje je međutim ideološki. Čini joj se da je toga u Rusiji sve više. Radi se o prijavljivanju političkog prestupa o kojem u društvu nema konsenzusa, ali za koji netko može biti ozbiljno kažnjen – nastavlja ona.

Hiljade postupaka pred sudovima
Od početka ožujka je u Rusiji otvoreno preko dvije hiljade postupaka zbog „diskreditacije“ vojske. Prema podacima aktivista koji se u okviru projekta „OVD-Info” bore protiv političkih progona, u dosada rješenim slučajevima u prosjeku su izricane kazne od 35.000 rubalja (oko 620 eura).

Pavel Čikov iz projekta za ljudska prava „Agora“ kaže da ruski sudovi dnevno odlučuju o po četrdesetak takvih slučajeva. Ali, vode se, kaže, i desetci postupaka zbog „laži“ o ratu. Tu još nije bilo presuda, a najviša zaprijećena kazna je petnaest godina zatvora. I ti postupci se uglavnom pokreću nakon prijave budnih građana.

Povjesničar Sergej Bondarenko iz organizacije „Memorijal“ – zabranjene u Rusiji po zakonu o „stranim agentima“ – kaže da se danas prijavljivanje odvija otvorenije nego u sovjetska vremena, kada su postupci često bili tihi i daleki od očiju javnosti.

Prema Bondarenku, denuncijanti često očekuju da prijavom poprave svoju situaciju, izravnaju račune s nekim ili napreduju na društvenoj ljestvici. „Država prijetnjama i obećanjima dovodi ljude u situaciju u kojoj osjećaju da je denunciranje i dozvoljeno i poželjno. Gotovo da su namamljeni na to.”

Slično misle i drugi sugovornici DW-a. „Govori predsjednika o nacionalnim izdajnicima potiču sve vrste denuncijacija“, kaže Potudina.

Bijeg od istine
Arhipova kaže da za mnoge ljude u Rusiji rat ne postoji – postoje dača, dvorište, vrt, djeca i unuci, ali rat ne. „Teško je priznati da ste građanin zemlje u čije se ime vodi luđački šizofreni rat. Jer to bi uništilo svaki osnov lojalnosti prema državnoj moći“, kaže ona.

Prema psihologinji Potudinoj, i to je izraz nemoći koji vodi denuncijacijama. Pita, što ljudi zapravo mogu uraditi protiv rata? „Da vilama krenu na Kremlj? Ne bi daleko stigli. Teško je živjeti sa spoznajom da vlastita država ubija nedužne ljude.“

I zato se mnogi brane protiv te spoznaje. Kako kaže Potudina, stoga je pogrešna crno-bijela podjela na „dobre” i „loše“ Ruse. Očigledne istine, dodaje, ljudi izbjegavaju da ne bi poludjeli, prenosi Deutsche Welle.

Pokazati više
escort mersin - izmir escort