NajnovijeRegion

Evropa je mirno gledala osvajanje bosanskog kraljevstva, ali ono nije šapatom palo

Kao datum pogubljenja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića često se uzima peti juni. Tim povodom smo razgovarali sa Dženanom Dautovićem, profesorom srednjovjekovne historije na Odsjeku za historiju Univerziteta u Tuzli.

Za karakter posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Dautović kaže kako je njegov život zanimljiva priča ne samo za historičare nego i na polju psihohistorije.

Posljednji bosanski kralj i posljednji srpski despot

“Stjepan Tomašević se rodio u braku budućeg kralja Tomaša i Vojače, žene nama nepoznatog porijekla, sigurno daleko nižeg od bosanske vladajuće porodice. Taj je brak bio sklopljen po bosanskom običaju, kao i većina brakova u tadašnjoj Bosni. Međutim, nakon što je Tomaš stupio na kraljevsko prijestolje, poslije smrti Tvrtka II 1443. godine, takva se bračna zajednica pokazala nedovoljno dostojanstvenom, pa je Tomaš, nastavljajući politiku svog prethodnika u približavanju papinstvu, tražio i dobio od Rimske kurije poništenje prvog braka”, priča Dautović.

Tomašević je ženidbom sa Marom-Jelenom došao na čelo Srpske despotovine, države formirane početkom 15. stoljeća ali je na njenom čelu ostao svega četiri mjeseca i ponio titulu posljednjeg despota.

“Po smrti oca, za koju ga je suvremena literatura čak i optuživala, Tomašević je postao i bosanski kralj, no, tu je Kraljevinu čak i na viši rang podigao jer je bio krunisan papinskom krunom, koju mu je poslao Pio II. No, sudbina je odredila da još jednom ponese neslavnu titulu ‘posljednjeg’, nakon manje od godinu i po vladavine, Bosansku Kraljevinu je pala pod osvajačkom čizmom osmanskog sultana Mehmeda II. Tomašević je svoj život okončao pod prijestolnim gradom Jajcem, a saga o njegovom grobu i posmrtnim ostacima traje do dan danas”, kazuje Dautović.

Kako je osvojeno bosansko kraljevstvo

Dautović pojašnjava kako je konačna osmanska ofanziva na Bosnu pokrenuta je krajem aprila ili početkom maja 1463. godine. Bobovac se uspijevao oduprijeti opsadi najmanje do 19. maja, nako čega je pao pod artiljerijskom vatrom.

about:blank

“Čuveni izvještaji trogirskom knezu, datirani u 3. juni govore da je osmanska vojska zauzela niz utvrđenja na putu do Jajca, među kojima su Travnik, Vinac, Novi i Jezero. Tačan datum kraljevog pogubljenja nije sačuvan. Zna se da je on, na vijesti o osmanskom napredovanju, iz Jajca pobjegao u Ključ, gdje ga je stigla osmanska prethodnica predvođena velikim vezirom Mahmut-pašom Anđelovićem”, priča Dautović o posljednjim danima srednjovjekovne bosanske države

Tomašević je prihvatio da se Anđeloviću preda pod uslovom garantovanja života. Ipak, u kontekstu toga vremena pojašnjava Dautović, sultan Mehmed II Fatih je imao namjeru da konačno riješi pitanje osvajanja Bosne i to se činilo tako što bi bio ubijen kralj ili visoki velikaš koji je vladao zemljom. Po odobrenju jednog vjerskog lidera, sultan je ubio kralja i pored obećanja koje je dao vezir. Kao datum ovog događaja uzima se peti juni kojeg je predložio Ćiro Truhelka ali Dautović smatra da se taj raspon može produžiti i do 10. juna.

Faktori koji su odigrali ulogu u padu bosanskog kraljevstva

“Nekoliko izvora govore da je osmanski dvor zaveo bosanskog kralja obećanjem da je sklopljeno primirje, a da je to onda iskorišteno da se lakše prodre u Bosnu. Sem toga, Bosanska kraljevina je već godinama unazad bivala ekonomski gotovo iscrpljena slanjem sve većeg i većeg harača osmanskom sultanu, čim je njena mogućnost kupovine oružja ili unajmljivanja stranih vojnika bila gotovo pa inhibirana”, govori Dautović.

Veliku ulogu odigrala je i decentralizacija političke i vojne moći koja se vidjela u velikoj dozi autonomije bosanske vlastele, ali kao najznačajniju činjenicu da je Osmansko carstvo bila najjača sila svoga vremena.

Bosna nije šapatom pala

O mitu da je Bosna šapatom pala, Dautović kaže kako se povlači još od samih dešavanja 1463. godine, a da su dvije osove najzaslužnije za njegovo širenje.

“Prvi je bio papinski legat Nikola Modruški, za koga je sam Tomašević rekao ‘Legate, ti si me uvalio u ovo zlo’, jer je po njegovom savjetu srušio jednu tvrđavu sa osmanskom posadom, te uskratio sultanu harač, a drugi ugarski kralj Matijaš Korvin koji je već ranije bio kivan na Tomaševića jer je njegovo krunisanje papinskom krunom vidio kao narušavanje vlastitog patronatskog prava na Bosnu i koji je također od bosanskog kralja zahtijevao da prestane sa plaćanjem harača”, pojašnjava Dautović.

Bosansko kraljevstvo se osmanskoj vojsci suprostavljalo više od osam decenija i u tome periodu su u nekoliko navrata osujećene osvajačke ofanzive osmanskih sultana. Dautović podsjeća kako se čak i 1463. godine Jajce i 70 drugih tvrđava predalo tek nakon što je kralj zarobljen i potpisao kapitulaciju u nadi da će biti pošteđen.

Reakcija tadašnje Evrope na osvajanje bosanskog kraljevstva

Evropa je polovinom 15. stoljeća bila potpuno razjedinjena i zabavljena vlastitim problemima. Dvije glavne sile Francuska i Engleska su bile izmorene međusobnim ratom, a ugled papinstva je već opadao. Dautović kaže kako jedino papa Pio II pokušao da pomogne odbranu Bosne, a da historiografija još nije odredila krivicu ugarskog (mađarskog) dvora u padu bosne.

“Odbranu Bosne i u 1463. pokušao je da pomogne također samo papa Pio II, dok su se drugi europski dvorovi zadovoljili da konstatuju kako je ‘još jedno sjajno kraljevstvo uništeno‘, no, ne i da nešto poduzmu u vezi toga. Tek treba da se utvrdi kolika je zapravo bila krivica ugarskog dvora u cijeloj ovoj priči, jer njihova stalna težnja nad bosanskom krunom i teritorijem je zasigurno inhibirala određene načine pomoći Bosni”, kazao je profesor Dautović za Klix.ba.

Da li je iko išta naučio iz svoje prošlosti?

“Jako je teško u tim odnosima govoriti u historijskoj nauci. Iako je poznata ona izreka kako je ”historija učiteljica života” zaista je veliko pitanje da li je iko ikada nešto naučio iz svoje prošlosti. Narodi na ovim prostorima zasigurno nisu”, upozorava Dautović.

Pojašnjava da izučavanje prošlosti može nositi benificije ako se njoj pristupa kao načinom suočavanja sa prošlosti kroz stručno obrađivanje i analiziranje, a ne kao alatom za sprovođenje težnji modernih ideologija.

“Dok se ne desi takva katarza i nama historija postane nauka, a ne muka, opstat će gotovo bipolaran odnos prema ličnostima i dešavanjima sa kraja postojanja Bosanske kraljevine, gdje neki slave feth, a drugi obilježavaju Pad. Tek tada se možemo nadati da nešto naučimo iz 1463. godine”, zaključio je Dautović razgovor za Klix.ba.

Pokazati više
escort mersin - izmir escort