NajnovijeRegion

DIANA REXHEPI, ratna izvjestiteljica, žena zaslužna za priznanje Kosova: Triput me pokušao ubiti bivši predsjednik Kosova koji je sada u Haagu!

Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO Glas Istre

23.04.2022

Ja sam svoje ostvarila, a to je da je Kosovo samostalno, a u Hrvatskoj ću uvijek biti stranac. Za mene je najveća sreća što sam spasila četvero Srba u Vrgin-mostu i puno civila na Kosovu. To sam morala učiniti, to je osnovna ljudska reakcija, poriv. A inače samo sam htjela pjevati. A ovo ostalo se dogodilo jer se nitko od mojih sunarodnjaka nije usudio učiniti politički ovdje ono što sam se ja usudila. Što mi je drugo preostalo? Netko je to morao učiniti. Evo, slučajno sam to učinila ja.

Jedna od najneobičnijih i svakako najhrabrijih novinarki na ovim prostorima, ratna izvjestiteljica, žena zaslužna za priznanje Kosova, vizionarka, glazbenica. Diana Rexhepi otkriva najzanimljivije detalje svoje novinarske karijere, djetinjstva, mladosti i sadašnjeg životnog perioda. Tko je se među političarima plašio i zbog čega, pročitajte u razgovoru za Glas Istre.

– Rođeni ste u Skoplju, odrasli u Prištini. Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i mladost prije dolaska u Zagreb?

– Djetinjstvo u Skoplju je zapravo meni bilo najdraže. Rođena sam u Skoplju slučajno jer je moj tata politički disident s Golog otoka kao i stric. Stric je došao Titu i podsjetio da im je obećao, ako mu se pridruže kao partizani, da će prestati ubijanje Albanaca na Kosovu koje je bilo izraženo u Kraljevini SHS, ali da sad isti oni koji su ubili Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini, provode istu politiku uz Rankovića na Kosovu. To je bilo ’50. godine. Nisu moj stric i otac završili na Golom otoku zbog Staljina. Kad su se vratili od tamo, nitko ih nije smio ni pozdraviti. Moj otac je bio stručnjak u popravljanju fotografskih aparata, jer je bio umjetnički fotograf, a onda je dobio posao u Skoplju, tako da sam se ja tamo rodila. Moje djetinjstvo do 6.-7. godine mi je bilo najdraže, jer sam bila dijete koje nije imalo pojma ni o čemu. Oko nas su bili sami Makedonci. Najznačajnije je bilo da sam ja najprije propjevala, a zatim progovorila. Mama mi je znala pričati da su me, iako Skoplje nije bilo mali grad, ljudi dolazili gledati kao neko čudo. U mom sjećanju djetinjstvo je bilo prekrasno, jedino sam čeznula za tim što su svi susjedi farbali jaja, a moja mama nije. Tata je kasnije prešao u Prištinu, otvorio svoju fotografsku radionicu i kad smo se preselili na Kosovo i tamo se nisam baš dobro osjećala tada. To je bio drukčiji mentalitet. Tu sam krenula u školu, a provela sam svega 13 godina na Kosovu do trenutka dolaska u Zagreb.

Politika pa novinarstvo

– Diplomirali ste arheologiju. Što Vas je povuklo u novinarstvo?

– Zapravo, nisam diplomirala, samo sam apsolvirala. Znam da mi je netko s 3. programa Hrvatskog radija, iako inače ne volim davati intervjue, rekao da mi zamjera što nisam diplomirala taj elitni fakultet, a ja sam mu rekla da je osnova arheologije iskapanje i odlazak na teren. Mene nikada nisu pustili da odem na teren. Pitao me voditelj: “Je li to možda zato što se prezivate Rexhepi?”, a ja sam prebacila lopticu i rekla da to treba pitati one koji su odlučivali o tome tko ide na teren, iskapa i traži. Nisam diplomirala, ali nisam ni od onih kojima je važna titula, baš kao i Štulić. Mi smo u auli sjedili i zajedno pjevali, jer je Štulić bio zaljubljen u moju cimericu koja to uopće nije shvaćala. Ali već tada su se pokazali diskriminacijski kriteriji. Puno Albanaca je tada studiralo arheologiju, ali oni su većinom bili štreberi koje nije zanimalo iskapanje, oni su to samo htjeli završiti i vratiti se na Kosovo. Mene je otac dopratio u Zagreb i mama je rekla, kad se vratio, da je toliko plakao, kao nikad. Rekla da je da nije plakao ni kad su ga vodili na Goli otok, ni kad im je bilo najteže, ni kad su bili bez hrane, ali je tada plakao rekavši: “Ona se nikada neće vratiti na Kosovo“”. Naravno da je pogodio.

– I onda ste ušli u novinarstvo i politiku?

– Što se tiče novinarstva, to je uslijedilo kasnije. Ušla sam najprije u politiku. Ili se politika nametnula nekako zbog svih događanja. A naš je tata težio i želio sve suprotno za nas, svoje kćeri, dakle NE politika. Pokušao nas je zaštititi od svega toga, jer su stric i on ’63. došli na Rankovićev popis za odstrel. Tata je samo napravio korak natrag. Zašutio je i pred nama nije nikada spominjao politiku. Bile smo kao svi tinejdžeri, slušale glazbu koja se slušala u tadašnjoj Jugoslaviji, slušale smo i Beatlese, ja sam pjevala svagdje, imali smo jazz-klub u Prištini gdje se išlo, i tamo sam pjevala, nastupala.

Kasnije se dogodio taj neki preokret u mojoj glavi u trenutku kad se događa slučaj Aziza Kelmendija 1987. godine u Paraćinu. Svakih 15 minuta čitalo se na vijestima: “Zločinac Aziz Kelmendi, rođen 15.01.’67.,…” i nekako, u tom trenutku shvaćam da je situacija složena i da ovo znači kako će uslijediti veliki preokret. S nišanom uperenim prema kosovskim Albancima. Došlo je do nekog, rekla bih, naglog osvještenja u mojoj glavi. Aziz Kelmendi pucao u Jugoslaviju?! Nije prošla ta i takva prljava propaganda, ne kod mene. A kasnije sam se susrela s jednim visokim oficirom JNA i on mi je rekao kad sam ga upitala, onako slučajno, za Paraćin i Kelmendija. Rekao je, citiram: „Diana? Kakav, bre, Kelmendi? To je bio obračun Crne ruke sa JNA“. Tada se događa ta neka posve radikalna promjena u mom biću. Tada!

I naravno moj stav je da se Kosovo bezuvjetno treba i mora izdvojiti iz Jugoslavije kojoj nikada nije ni pripadalo. U Prishtini sam 1988. izjavila pred nekoliko ljudi, a neki su bili i politički angažirani, kako Hrvatska i Slovenija imaju legitimno pravo izdvojiti se iz Jugoslavije. Onda je moja sestra rekla tati da mi da novce da otputujem u Zagreb. U veljači 1989. dolazi do štrajka trepčanskih rudara. Shvatila sam da moram djelovati. Napisala sam protestno pismo u ime svih studenata Sveučilišta u Zagrebu, tada je bio predsjednik SSOH-a Vlatko Cvrtila i krenuli smo u taj protest. Policija je intervenirala, SSOH se povukao. Ja sam naravno u 5 ujutro poslala telegram tadašnjem vrhovnom zapovjedniku JNA, Veljku Kadijeviću sljedećeg sadržaja, zapravo ‘ajmo to nazvati headline: „Ako Vi uskratite konsenzus Albancima na Kosovu, znajte kako će zauvijek nestati Jugoslavija kao država i zajednica ravnopravnih naroda i narodnosti“.

Naravno, nakon toga je bilo hapšenje, privođenja, skrivanje na najneobičnijim adresama. Dosta godina kasnije susrela sam se sa Željkom Kekićem koji je čini mi se sredinom devedesetih dao ekskluzivni intervju Novom Listu, gdje je spomenuo da je pratio i mene, a kad smo se susreli diskretno, rekao mi je detalje, jer je nekad bio službenik jugoslavenske UDBE, a kasnije dužnosnik Hrvatske obavještajne zajednice, pa je rekao koje je sve ljude pratio, naveo mi je imena i naravno rekao mi kako su me pratila tri odjela, 24 sata dnevno. Odjel za anarkoliberalizam od 1987., odjel za albanske nacionaliste i iredentiste i potom odjel za hrvatski nacionalizam jer sam jedna od sedam barakaša, dakle, osnivača HDZ-a. Malo mi je smiješno, na što su oni trošili novce i glumili “Balkanskog špijuna” ali Kekić mi je naveo da sam živjela u Ulici Milke Trnine 25, da su ozvučili cijeli stan i telefon, da je netko uvijek bio parkiran u blizini zgrade netko iz UDBE i kako je uvijek bio netko iza mene u tramvaju tko je imao mikrofon u rukavu, da su znali da sam obično išla u studentski centar, s kim sam se sastajala…

A onda se 1989., u Ljubljani se događa situacija gdje se neki vrlo aktivni albanski klub sastaje, već su bili tijesno povezani sa slovenskim intelektualcima i tu sam upoznala Šeksa. Tu su bili i studenti Albanci, studenti zagrebačke Vojne akademije, neki od njih već osuđivani zbog “albanskog nacionalizma”, a bili su i ponajbolji ljubljanski sveučilištarci među kojima, evo kakve slučajnosti, i sadašnji kosovski veleposlanik u Hrvatskoj, izuzetna osoba, posve europeizirani, ali neobični mislitelj i filozof, prof. dr. Martin Berishaj. Tamo se nekim slučajem zatekao i Vladimir Šeks koji je kod sebe imao tekst-telegram što sam poslala Kadijeviću. Nakon toga, u Zagrebu mi je Šeks u jednom trenu rekao da se Tuđman želi sastati sa mnom. Ja sam znala za Tuđmana da je general. Sastajemo se ispred te barake, jer ja sam zapravo barakaš; ja sam jedna od sedam ljudi osnivača HDZ-a, što je… ne znam što bih rekla. Tu se upoznajem s Tuđmanom, s kojim sam se prije toga čula telefonski pod nekom šifrom, ali u trenutku rukovanja s njim odmah shvaćam tko je ispred mene. Jugoslavenski general, potpuno jugoslavenski orijentiran, miriše na to! Na kilometre miriše na jugoslavenskog generala! Nije mi se dopao. Nisam prepoznala Manolića, iako je bilo nas sedam, a on je zapravo bio ključni igrač. Pa naravno da sam bila amater kad nisam prepoznala Manolića, uglađenog, pristojnog, ali Tuđmana sam odmah prepoznala kao nekoga tko vonja na Jugoslaviju! Kad smo ušli u baraku, ja sam se odmah zakačila s Tuđmanom, jer je on htio da Kosovo prvo započne rat, pa potom Hrvatska. Ja sam, naravno, htjela obrnuto. To i jest bio moj cilj. Da Hrvatska slomi JNA. Jer nema na svijetu takvih ratnika kao što jesu Hrvati. A rat je tada bio neizbježan! Kosovo bi ta JNA zgazila za pet minuta! Rekla sam mu da nemam utjecaja na Albance, a on meni da ih dovedem u HDZ. A Manolić u tom trenutku kaže:

„Znate, Diana, mi imamo depešu iz Beograda da ste Vi vođa Albanaca u Hrvatskoj“. Ja mu kažem: „Molim? Pa, ja da, evo primjera radi, Albance povedem na Sljeme i da dođemo do dvije staze koje vode do vrha i da im kažem da idu lijevo, oni bi otišli desno. Imate krivu depešu iz Beograda, posve krivu! Nešto tu meni nije mirisalo dobro. Bila sam nekoliko mjeseci u HDZ-u. Tuđman mi je ponudio mjesto prvog ministra za informiranje, međutim, kada je rečeno na jednom internom sastanku gdje smo se okupili, da Albanci ne mogu imati ista prava u Hrvatskoj, jednaka građanska prava, e tada sam im rekla: „Doviđenja, zbogom!“. Bila sam bila u izvršnom odboru, dala sam ostavku na to mjesto i na članstvo i predala je Manoliću. Prva sam osoba koja je izašla iz HDZ-a i to u vrijeme kad su svi ulazili, ’90. godine i tada sam počela pisati za Polet. Tako su se nekako istodobno dogodile te dvije stvari – novinarstvo i politika.

Diskriminatoran stav

– U kakvom ste bili odnosu s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom?  

– Ja mu nikada nisam oprostila to što je zapravo imao diskriminatorni stav prema Albancima, ali i bošnjačkim Muslimanima. Nikada. Evo, amater Franjo Tuđman! Na koncu je upao u najobičniju zamku Engleza sa Bosanskom Posavinom. Ja mu to pitanje tada postavim kao novinarka DW-a. Svi novinari koji su dobili riječ ustali bi i pitali ga nešto, uživo. Zašto sam mu ja čitala pitanja? Jer on mene nije mogao dulje od tri sekunde gledati u oči. Obično je išlo sve na papir, da dodatno upadne u zamku pitanja, čitala sam pitanje, uvijek. On je inače tražio da žene ulaze na konferencije u suknjama do koljena, a ja sam se uvijek odijevala po svome – Martensice, kratka haljina. Kad sam mu rekla da je došlo do korekcije Pariškim sporazumom, a i pitala ga zašto je u Daytonu parafirao najosjetljiviju točku Hrvatske – Vrh Prevlaku, , poklonio vrh strateški vrlo osjetljive točke tadašnjoj SRJ koju čine Srbija i Crna Gora, kad sam ga pitala što Hrvatska dobiva zauzvrat, on je ostao šokiran. Posavljacima koji su demonstrirali rekao da su je Posavina izgubljena u ratu. Uplašio se tada jako demostracija Posavljaka po Zagrebu. Pa je rekao: “Mi smo Bosansku Posavinu izgubili u ratu”. Ma kada su Hrvati izgubili ijedan rat, kada?! Naredio je povlačenje hrvatskih jedinica i prepustio Bosansku Posavinu Srbima. Čak i teritorij koji su najviše naseljavali Hrvati, on je prepustio Srbima. Ja ne mogu shvatiti ljude koji toliko veličaju čovjeka koji je sve što se moglo razbiti u ovoj državi, sve je porazbijao i uništio zapravo, jer posljedice vidimo danas. Nikada on niti nije bio za samostalnu Hrvatsku na način na koji su to bili HOS i Paraga kojeg su Amerikanci označili kao značajniju osobu od Tuđmana! I danas Tuđmana smatraju čovjekom koji je stvorio hrvatsku državnost. Molim? Pa, poslušaj mu govor na Cvjetnicu ’90., on se ne odriče Jugoslavije! Taj čovjek je učinio toliko štete Hrvatskoj da ja nemam riječi! Ne mogu shvatiti da ga toliko veličaju! Prije dvije – tri godine ja sam bila s jednim čovjekom u Samoboru, kod njega doma, čija je majka s Tuđmanovom majkom u rodu. On je već krajem ljeta ’90. na Žumberku trenirao neki svoj specijalni vod, nekoliko kilometara od njih su trenirali HOS-ovci, a u jednom trenutku ga je netko nazvao. I to je bio Tuđman koji od njega traži da likvidira cijelu postrojbu HOS-a. Hej! Hej, traži od svog rođaka da likvidira ponajbolje branitelje Hrvatske!! Tuđman je ubio Paradžika, Blaža Kraljevića, Barešića i zapravo smjestio prilično uvjerljivo sve zločine prvom zapovjedniku obrane Vukovara Tomislavu Merčepu! To je učinio Franjo Tuđman. I neutralizirao uz pomoć Manolića i Perkovića sve koji su bili za to da se Hrvatska brani u Bosni i Hercegovini. Sve što se moglo upropastiti, on je upropastio.

– Dakle, izjave o tome da ste na konferencijama za medije svojim pitanjima Tuđmanu „skratili život za najmanje godinu dana“ su zbog toga što ste previše znali?

– Znala sam mu sve poteze, znala sam da je ispred mene jugoslavenski orijentirani general i da je on treći izbor HDZ-a. Gotovac mi je jednom prigodom pričao da su on i jedan general ’88. došli Tuđmanu u posjet i on im je pokazao kartu buduće Banovine Hrvatske koju je sanjao da će ostvariti. Kad su se vraćali kući, general je stao i pitao Gotovca što misli o Tuđmanu, a Gotovac je rekao. „Ma, daj, pusti što priča“, a ovaj mu je na to odgovorio: „Ja se bojim da će on jednog dana doći na vlast i sve to pokušati primijeniti što je nama danas rekao“. Gotovac je rekao da se tisuću puta toga sjetio, jer da ga tada, 1988., nije ozbiljno shvatio. Ali 1985. se dogodilo nešto vrlo važno. Klaus Kinkel je angažirao Manolića, najsposobnijeg obavještajca svih vremena, da se ide na raspad Jugoslavije pod svaku cijenu, jer je to nova Jalta. Korekcija Jalte, nova Jalta, dogodila se na jednom brodu, gdje je uslijedio dogovor da američki interesi prijeđu Drinu s one strane, a ruski interesi s ove strane. Kinkel traži od Manolića da osnuje HDZ, ali da nitko ne bude na čelu HDZ-a tko ima ikakve veze u obitelji s NDH. Onda se maknuo Veselica, Čička se eliminiralo, ponudilo se mjesto Supeku, pa Gotovcu i na kraju se dovodi Tuđman kao treća opcija. Uključuju se Perković i svi ovi iz Službe državne bezbednosti. Zašto se sada traži pomilovanje Perkovića i Mustaća koji su zapravo ubijali emigrante, posebno Mustać kojega sam ja jednom uspjela dobiti da napravimo intervju. Sjedili smo u kavani „Frankopan“ sat i pol vremena, on se tresao i nije mi odgovorio ni na jedno pitanje. Rekla sam mu, ne znajući tko je zapravo Mustać, da je on bio glavni u Službi državne bezbednosti, da je meni glavni urednik prištinskog Zërija rekao da ga pitam ta pitanja. Oni su ubijali hrvatsku i albansku emigraciju! Mustać je bio nalogodavac, glavni i tresao se od straha misleći da ja znam da je on naredio ubojstvo braće Gërvalla koji su bili glazbenici i Kadri Zeke, studenta koji je bio aktivan u pokretu za Republiku Kosovo. On je to rekao Spasiću, dakle drugom u lancu trojke, a Spasić je angažirao Željka Ražnjatovića Arkana. Zašto njega? Uvijek se angažira nekoga čiji je otac bio po činu visoko pozicioniran u JNA i zato je Željko Ražnjatović Arkan otišao i u Njemačkoj ubio ovu trojicu.

– U novinarskim, ali i političkim krugovima govorili su za Vas da ste osoba koja je u stanju demontirati svaki politički proces. Koliko Vas je to koštalo u karijeri?

– Ovo je rekao jedan hrvatski novinar, a ostali novinari kolege su to nekako shvatili da se podrazumijeva da je tako. “Rexhepi da dobije posao u Hrvatskoj? Ona nikad neće dobiti posao, jer je stručnjak za demaskiranje i demontiranje političara i političkih elita”. Ja naravno nemam ni dana radnog staža. Nitko me nije htio primiti.

– Bili ste ratna izvjestiteljica za BBC, Radio Deutsche Welle, RFI, radili ste, između ostalog, i za Radio 101 i na HRT-u. Kako su gledali na Vaš rad u inozemstvu, a kako u Hrvatskoj?

– Manjkas, koji me nikad nije volio, a ni ja njega, rekao je jednom prilikom u redakciji pred svim novinarima, a i ja sam bila tamo, da je došao u Brighton i da su mu se svi iz raznih svjetskih TV postaja klanjali. Rekao je: “Ja u šoku, klanjaju mi se svi iz međunarodnih televizijskih centara”. Rekli su mu: „Poštovanje za Vas, glavni uredniče HRT-a. Sve što smo u detalje saznali o Kosovu, insajderske priče i događaje, sve što smo saznali o stavu Srbije prema Kosovu, saznali smo preko vaše Hrvatske televizije“.

– Osobno ste zaslužni za priznanje Kosova. Kakvu budućnost predviđate Kosovu u narednih desetak godina?

– Ja nisam državljanin Kosova, nikad i ne bih tražila državljanstvo, moja država je Hrvatska, mada su me svejedno ovdje jako stisnuli i pritisnuli. Sin čovjeka koji je bio Titov čovjek od povjerenja i koji je izveo smjenu Rankovića na Brijunima ’66. upozorio me 2011. na sve ovo što mi se događa. Rekao mi je: „Sestro, ti si pri zadnjem prolasku kroz Srbiju izbjegla da te ubiju. Napravit će sve da te zgaze na takav način da ostaneš bez svega i na kraju će te pokušati dovesti do toga da se sama kokneš“. Naravno, znao je očito jer izbacili su me iz stana na cestu, Bandić me tajno smjestio u stan gdje sam sada, a svi papiri koje sam predala 2015. nestali su, kao da nikad nisam predala dokumente. Jedina osoba u Hrvatskoj i iz HDZ-a u koju ja imam povjerenja jest Tomislav Karamarko. Još ću ipak citirati pukovnika HV-a, doktora povijesti Antuna Abramovića: “Jugoslavija je umrla u Beogradu, a živi u Zagrebu”.

– Kako gledate na trenutnu situaciju u susjednoj Bosni i Hercegovini? Mislite li da su tamo izgledni sukobi poput onih iz devedesetih ili se u budućnosti mogu nadati svom mjestu u EU?

– Ja sam čula prije dva mjeseca podatak da se neki ekstremisti pripremaju za nešto u Bosni, a sada su, kao, svi iznenađeni, što oni staju na stranu Sovjetskog Saveza. Zanimljivo, zar ne? Ako je itko oslabio poziciju Hrvata u Bosni i Hercegovini, to je bio upravo Franjo Tuđman.

– Mislite li da će trenutni rat u Ukrajini prerasti u nešto daleko gore po Europu, pa i svijet?

– Sve što se sada događa vezano je za rat u Ukrajini i za potpuno novi svjetski poredak, sile moći i korekciju Jalte. Vladimir Putin, koji je tada bio KGB i nije sudjelovao u procesu nove Jalte 1985., nikada se nije pomirio s tim i počinje sve ovo što je počelo. Perković, Mustać… nije slučajno da se to događa upravo sada. Sve su proveli, i raspad Jugoslavije i ratove upravo UDBA i Služba državne bezbednosti i dobili svi dio kolača. Nikakvi hrvatski ni srpski nacionalisti, mada je Kosovo bilo povod, ali Amerikanci na Kosovo stavljaju svoju pozornost i strateški cilj ubrzo nakon završetka Drugog svjetskog rata, ali je to nešto dulja priča.

– “Ako bi itko trebao otići u Haag da mu se sudi za raspad Jugoslavije, onda je to novinarka Diana Rexhepi”, svojevremeno je izjavio Tomislav Bogdanić. Jeste li Vi zaista ključna osoba za raspad SFRJ?

– Bogdanić je to izjavio pred nekoliko novinara u prosincu 2002., kad sam organizirala demonstracije zbog Balaševića. Ali, zanimljivo što mi je rekao što su oni, dakle i on i ostali pripadnici jugoslavenskog KOS-a i SDB-a učinili na glasovanju, prvom demokratskom glasovanju 1990. Citirat ću što je rekao: “Mi zapravo niti ne znamo pravi rezultat glasovanja. Možda je HDZ dobio više glasova, a možda i manje. Mi smo imali sve vreće s glasovima spremne, svih glasača tada u Hrvatskoj, dakle onih koji su glasovali te godine. Možda je HDZ dobio više, mi to ne znamo niti smo provjeravali, imali smo sve spremne vreće s glasovima svih s popisa birača. I da HDZ pobijedi”. On nije bio bilo tko. Tomislav Bogdanić nije bio bilo tko odnosno “sitna riba”. A to da mene označuju kao rušitelja Jugoslavije je prestrašno, on je to rekao onda čak povišenim tonom, 2002. zapravo. Jugoslaviju su srušili oni u Beogradu i oni koje sada žele abolirati: Mustać, Perković, Tuđman, Manolić, sva ta ekipa Službe državne bezbednosti koja provodi dogovor Jalte ’85., između Amerikanaca, Rusa i Engleza, a sada je na djelu korekcija korekcije Jalte. I Rusi će uskoro biti u Hrvatskoj ili će uslijediti atomski rat. A ta specijalna emisija RTS-a objavljuje kako sam ja jedan od rušitelja SFRJ uz Genschera, Papu Ivana Pavla II, Andreottija… Moji roditelji su bili potpuno u šoku. Tada sam shvatila da više nikada roditelje neću vidjeti žive. I bila sam u pravu. Ja jesam bila za izdvajanje Kosova iz Jugoslavije, ali rušitelj Jugoslavije?! Dajte, kakva je to država koju može srušiti jedna žena.

Albanska teroristkinja

– Pokojni Stipe Šuvar, čovjek za kojega su u bivšoj Jugoslaviji govorili da se ne boji nikoga, svojedobno je izjavio da postoje u njegovom životu dvije osobe kojih se boji: svoje supruge i Vas. Zbog čega Vas se Šuvar plašio?

– Zašto on izjavljuje takvu stvar na jednoj tribini, to je zanimljiva stvar. Nazvao me albanskom teroristkinjom, iako je na svoj način bio gospodin. To je jedini čovjek koji mi nikad nije htio dati intervju. Onda sam mu lijepo stavila diktafon i rekla da ću prenijeti tu poruku kosovskim rudarima koji su ga iz nekog razloga obožavali. I on mrtav-hladan kaže: “Ja ću reći da poznajem samo jednu albansku teroristkinju, Dianu Rehxepi”. Radi se o tome da su oni shvatili da je moja odvažnost bila zapanjujuća na neki način. Mene su pokušali svime zastrašiti, nisu mi plaćali tekstove, Tuđman me se bojao, govorili da će me zgaziti, čak su mi i prognozirali “da ću se koknuti” na kraju balade.

– Slobodna ste novinarka. Jeste li trenutno aktivni?

– Na društvenim mrežama postoji jedna moja službena stranica, na njoj objavljujem samo na albanskom. Mnoge tekstove sam izricala i uvijek upozoravam što će Srbi napraviti na Kosovu i na ovo na svjetskoj razini. Bekim Berisha Abei, moj najglavniji prijatelj koji je poginuo na Kosovu, a liječnik koji je bio s Bobetkom zadnje dane njegovog života, rekao mi je da je Janko Bobetko spominjao Bekima kao nekoga tko je bio najbolji komandos. Rekao je Bobetko: “Nikada nisam imao takvog vojnika i komandosa kao što je bio Albanac Bekim Berisha”. A glede Kosova… Na Kosovu ja ne uživam nikakav autoritet, triput me pokušao ubiti bivši predsjednik Kosova koji je sada u Haagu. Naravno da sam shvatila prije velike većine tko je Hashim Thaci, pa sam ih upozorila 2017. velikim postom: „Ako vi ovog čovjeka izaberete za predsjednika države (misleći na Hashima Thacija) znajte da ćete imati na Kosovu situaciju Luja IV.: „Država – to sam ja“. I to se pokazalo. Zašto su baš njih trojica u Haagu? Thaci, Veseli, Selimi? Stoga što su opstruirali rat na Kosovu, a ne jer su počinili ratni zločin. A u Haagu ih se tereti za ubijanje Albanaca, što naravno jest točno. Sramotno je kako će oni biti prvi u Haagu koje se sudi za ubijanje vlastitih sunarodnjaka.  

– Bavite se pjevanjem. O čemu je točno riječ?

– Sretna sam da sam taj jedan dio sebe ostvarila, ja sam samo nastavila gdje su bili moj otac i stric. Ja sam svoje ostvarila, a to je da je Kosovo samostalno, a u Hrvatskoj ću uvijek biti stranac. Tata mi rekao da s arheologijom nikad neću naći posao, da trebam upisati glumu, jer sam rođeni komičar, zabavljač, pjevač. Okušala sam se u svemu, ali moj san je uvijek bio pjevanje. Da nije bilo Kosova i da nisam morala reagirati, a morala sam, jer to je onaj unutarnji poriv, osnova kršćanskog odgoja i načela govori: „Nemoj nikada udariti na slabijeg od sebe“. Dakle, da, bila bih pjevačica. Za mene je najveća sreća što sam spasila četvero Srba u Vrgin-mostu i puno civila na Kosovu. To sam morala učiniti, to je osnovna ljudska reakcija, poriv. A inače samo sam htjela pjevati. A ovo ostalo se dogodilo jer se nitko od mojih sunarodnjaka nije usudio učiniti politički ovdje ono što sam se ja usudila. Što mi je drugo preostalo? Netko je to morao učiniti. Evo, slučajno sam to učinila ja.

Desnica

“Većina novinara me je u Hrvatskoj percipirala kao desničarku, a ja ne shvaćam zašto, neka to oni odgovore. Ali da sam bezuvjetno podržavala samostalnost Hrvatske i Kosova – jesam, ali to nema nikakve veze s desnicom. Jugoslaviju su srušile sve strukture SDB-a i KOS, u međusobnom dogovoru, jer im je obećan najveći dio plijena u svakoj od država bivše Jugoslavije”.

Pokazati više
escort mersin - izmir escort