NajnovijeSvijet

Suživot sa mrtvima: Užasi nadomak Černigova

Na bijelom, vlažnom zidu školskog podruma u selu Jahidne nalazi se primitivni kalendar, nacrtan crvenim kreonom.

On obilježava vrijeme nezamislive traume – od 5. marta do 2. aprila – za ljude iz ovog sela.

Selo Jahidne, 140 kilometara sjeverno od Kijeva i nadomak grada Černigova, blizu granice sa Belorusijom i Rusijom, provelo je pod okupacijom ruskih vojnika skoro mjesec dana.

Kad su Rusi ušli u selo, izveli su muškarce, ženu i decu iz njihovih kuća pod prijetnjom oružjem i držali ih u podrumu lokalne škole četiri sedmice – oko 130 ljudi naguranih u prostoriji od otprilike 65 kvadrata. Šezdesetogodišnji Mikola Klimčuk bio je jedan od njih. Ponudio je BBC-u da pokaže podrum.

Dok su se novinari spuštali niz mali broj stepenica, počeli su da osjećaju smrad bolesti i truleži. Prostorija je bila prljava – po podu su bili razbacani nekoliko dušeka, cipele i knjige, na sredini su bila četiri mala kreveca i u jednom ćošku gomilica posuđa.

Spavanje stojeći
Mikola ih je odveo pravo do najudaljenijeg kraja prostorije.

  • Ovo je bilo mojih pola metra prostora. Spavao sam stojeći. Vezao sam se za ovu ogradu šalom da ne bih pao. Proveo sam 25 noći tako – kaže on. Glas mu podrhtava i on počinje da plače.

Mikola kaže da uopšte nije bilo moguće da se pomjeri iz straha da ne zgaziš nekoga. Među zarobljenicima je bilo oko 40 ili 50 djece, među kojima i bebe. Najmlađa je imala svega dva mjeseca. Ruske snage su se brzo probile do sela kao što su Jahidne dok su se pripremale za napad na Černigov.

Sedmicama je grad od oko 300.000 stanovnika bio odsječen dok se nalazio pod ruskom okupacijom i bombama, budući da su Rusi naišli na otpor. Uništili su i most na putu do Kijeva, onemogućivši stanovnicima da pobjegnu bilo gdje. Sada su se Rusi povukli posle neuspjeha da zauzmu Kijev.

BBC je bio jedna od prvih medijskih organizacija koja je stigla do ove oblasti i sada je u prilici da prikaže užase koji su se dešavali i pod okupacijom i pod bombardovanjem.

Zato što su tako blizu granice, ljudi se brinu da bi Rusi uskoro mogli da se vrate.

Petnaestogodišnja Anastasija bila je u podrumu u Jahidneu zajedno sa ocem i bakom.

  • Nije bilo mjesta. Živjeli smo sjedeći uspravno. Spavali smo sjedeći uspravno. A nije da smo nešto mnogo spavali. Bilo je to nemoguće. Mnogo granata je padalo oko nas. Bilo je neizdrživo – ispričala je ona.

Prostorija nije imala ventilaciju. Njena dva prozora bila su zakovana.

  • Dok sam ja bio tamo, umrlo je 12 ljudi – kaže Mikola.

Život sa mrtvima
Većina su bili stariji ljudi. Ne zna se od čega su umrli, ali Mikola veruje da su se neki od njih ugušili. Kad bi ljudi umrli, tijela nisu mogla odmah da budu uklonjena. Ruski vojnici to nisu dozvoljavali svaki dan. A zbog stalnih borbi vani – granatiranja, eksplozija i razmjene vatre – bilo je i opasno. Zbog toga su ljudi, uključujući djecu, živjeli među leševima satima, ponekad danima, sve dok oni nisu mogli da se iznesu.

  • Bilo je zastrašujuće. Poznavala sam te ljude koji su umrli. Bili su uvijek veoma dobri prema nama. Bila sam jako tužna, umrli su ovdje bez razloga – kaže Anastasija.

Mikola smatra da u normalnim okolnostima ne bi umrli, te zbog toga Putina smatra ratnim zločincem.

  • Stopala su počela da mi otiču. Ali uporno sam govorio sebi, moram da preživim. Moram, zbog moje ćerke i dve unuke – rekao je Mikola.

Najveći dio vremena ljudima nije bilo dozvoljeno da izađu čak ni da bi obavili nuždu. Umjesto toga su natjerani da koriste kofe.

  • Ponekad bi vojnici izvodili ljude da ih koriste kao živi štit – kaže Mikola.

Bilo im je dozvoljeno da kuhaju napolju na otvorenoj vatri dvaput dnevno. Selo je imalo dovoljno zaliha hrane i bunar sa pitkom vodom. Jedan od ruskih vojnika rekao je Mikoli da im je rečeno da će u Ukrajini provesti samo četiri dana, koliko će im biti potrebno da zauzmu Kijev.

Traženje najmilijih – po grobovima
Trećeg aprila, Rusi su se povukli iz Jahidnea. Sada su u selu ukrajinski vojnici, a većina onih koji su bili zatočeni evakuisana je u okolne oblasti.

  • Budim se više puta tokom noći. Imam utisak da mogu da čujem pucnje. Otrčim do mojih roditelja uplašena – kaže Anastasija.

Rusi su okupirali sela kao što su Jahidne oko Černigova da bi držali grad pod opsadom i na kraju preuzeli kontrolu nad njim. Nisu uspjeli da uđu u sam grad, ali mnogi njegovi djelovi su pretrpili veliko razaranje, a zvaničnici kažu da je ubijeno oko 350 civila.

Otkako su se Rusi povukli iz okoline Černigova, volonteri su krenuli da sahranjuju mrtve. Jedan dio lokalnog groblja sada je prepun svježih grobova, sa plakatom zakačenim za svaki, radi identifikacije. Porodice koje su bile razdvojene dolaze da vide mogu li da nađu grobove najmilijih.

Bombardovan je i lokalni fudbalski stadion, a ukrajinske vlasti tvrde da je to učinio ruski avion. Ogroman krater može da se vidi posred terena gdje je pala jedna bomba. Druga je uništila dio tribina, koje su sada zgužvana masa slomljenih plastičnih sjedišta i metalne ograde. Pored stadiona, dječja biblioteka smještena u historijskom zdanju takođe je teško oštećena.

Dok su se novinari BBC-a vozili kroz grad, prošli su pored nekoliko stambenih kvartova koji su bili gotovo sravnjeni sa zemljom.

U Novoselivki, na sjeveru Černigova, razaranje može da se vidi dok vam seže pogled. Na mjestima na kojima su nekada bile stambene kuće sada se nalaze hrpe kamenja i cigli. Na jednom od puteva do stambenog kvarta vidjeli su dječju rozu jaknu, plišanog medvjeda, plišanog slona i dijelove lego kockica. Usput su vidjeli još kratera od bombi.

„Zašto nismo bili upozoreni?”
Žena i dete na biciklu mahnuli su nu novinarima BBC-a da ih slijede.

Šezdesetdvogodišnja Nina Vinik i njen unuk, desetogodišnji Danilo, htjeli su da im pokažu njihov dom – koji je sada samo ljuska, sve oko njega i u njemu je uništeno.

Ninina kćerka i Danilova majka, tridesetdevetogodišnja Ljudmila izgubila je nogu i leži u bolnici. Kad je započelo granatiranje Nininog doma, oni su svi otrčali do kuće jedne druge osobe u nadi da će se sakriti u njenom podrumu. Ali i ona je bila bombardovana.

  • Eksplozija nas je sve oborila na zemlju. Neko je dobio kontuziju, neko je bio ranjen. Kad smo došli sebi, vidjela sam da moja kćerka vrišti: “Mama, mama, nemam nogu”. Bilo je to jezivo – kaže ona.

Ljudmila je uspjela da otpuzi na sigurno i bila je prebačena u bolnicu.

  • Osjećam se kao da živim u stravičnoj noćnoj mori. Ovo ne može biti istina. Zašto nas naša vlada nije upozorila? Zašto nas nisu evakuisali?, kaže Nina.

U kući su živjele četiri generacije njene porodice.

  • Za tili čas nam ništa više nije ostalo. Ne znam gdje ćemo živjeti na zimu – kaže ona.

Ona ne može da priušti protezu za svoju ćerku.

O ruskim izjavama da nisu gađali civile, ona kaže da Putin samo laže i da je u bolnici jedna žena koja nema nogu.

  • Neka Putin plati njenu operaciju. Neka Putin izgradi ovu kuću. Žarko je to htio, zar ne? Neka plati sve sada – poručila je.

Pokazati više

Leave a Reply

Your email address will not be published.

escort mersin - izmir escort