NajnovijeSvijet

The Guardian: Zašto je Zapad odmah pomogao Ukrajini, a nije BiH ni nakon tri godine agresije

Britanski The Guardian objavio je kolumnu pisca, novinara i ratnog reportera Eda Vulliamya u kojoj on povlači paralelu između invazije na Ukrajinu i agresije na BiH, prema kojima zapadne zemlje nisu imale isti pristup nit želju da pomognu braniteljima.

Na početku autor ističe da ćemo ove sedmice vidjeti užasavajuće izvještaje iz Ukrajine u kojima se spominje ubilačka brutalnost i ljudska patnja uzrokovana invazijom Putinove Rusije, koja je osuđena kao najgore nasilje u Evropi od Drugog svjetskog rata.

“No, prije 30 godina ove sedmice, sličan zločin desio se u Bosni i Hercegovini. Na 6. i 7. april prije tri decenije, kada su SAD i EU priznale novonastalu bosansku republiku”, navodi se.

Dodaje se da su srpski snajperisti i atriljerija tada uz rusku podršku, otvorili vatru na Sarajevo, pokrenuvši najgori pokolj u Evropi od završetka Drugog svjetskog rata.

“Moli se da Ukrajina ne uzurpira tu groznu titulu, ako već nije”, smatra autor.

Vulliamy naglašava da postoje razlike između dva sukoba.

“Dok se većina na Zapadu s pravom okuplja oko Ukrajine, uragan nasilja nad Bošnjacima i Hrvatima naišao je na zbunjenost, apatiju i među takozvanom međunarodnom zajednicom, smirivanje, pa čak i potporu srpskim agresorima. U Britaniji su predvodnici pomirenja bili ljudi koji se sada opisuju kao ‘velikani’ Konzervativne stranke: John Major, Douglas Hurd, Malcolm Rifkind s oštrim saveznicima na organiziranoj i intelektualnoj ljevici”, tvrdi autor.

On smatra da dok Zapad naoružava Ukrajince, Armiju Republike BiH sputavao je embargom omogućivši agresoru nadmoćnu prednost. Za razliku od Ukrajine gdje se rješenje traži u tri sedmice, u BiH se sve oteglo tri godine.

“Gotovo svaki Bošnjak iz istočne Bosne je ili ubijen ili raseljen, a mnoge su žene držane zarobljene u logorima za silovanje. Sela i džamije su spaljivana ili bila pod nemilosrdnom opsadom u izoliranim ‘sigurnosnim područjima’ koje je proglasio UN”, navodi Vulliamy, te dodaje da je on zajedno sa grupom novinara, na drugom kraju zemlje, otkrio logore u okolini Prijedora u augustu 1992. godine gdje je hiljade osoba ubijeno, mučeno i silovano.

U nastavku autor govori o genocidu u Srebrenici, gdje je tri godine kasnije, ubijeno 8.000 muškaraca i dječaka u roku od pet dana nakon pada grada.

“Pa zašto nije tada kao i danas bitna Bosna, kao što je Ukrajina s pravom? Marširajući morem plavo-žute boje u Londonu prošle subote, bilo je potresno podsjetiti se, kao suprotnost, na mali broj demonstranata za Bosnu prije 30 godina”, smatra Vulliamy.

Dodaje da su Bošnjaci bili većina od 100.000 ubijenih i dva miliona raseljenih, te da neki preživjeli misle da je Zapad to dopustio jer su pitanju bili muslimani.

“Mislio sam da je pokolj u Bosni možda bio preblizu, ‘tako blizu Venecije’, kao što mi se potpredsjednik bosanskih Srba Nikola Koljević svojedobno, sotonski narugao, s obzirom na nedjelovanje Zapada. Ali to je opovrgnuto; dio negodovanja Ukrajine je da je, kao i Bosna, dio Evrope”, tvrdi autor.

Vulliamy razlog tome zašto Ukrajina dobija pravednu podršku traži u činjenici da Putin ima nuklearno oružje, koje je prijetnja svima, dok s druge strane Slobodan Milošević nije posjedovao takav arsenal.

“Gotovo svaki novinar s terena u Bosni i većina vojnih analitičara znali su da su 48 sati pažljivo ciljanih NATO zračnih napada mogli okončati zločin, kao što su to učinili 1995., tri godine kasnije”, piše Vulliamy.

“Možda je ljude šokirala Bosna, i bila je komplicirana, dok je Ukrajina očito jasnija. Pojam ‘drevne etničke mržnje’ unosno su prodavali oni koji nisu bili za djelovanje”, dodaje autor.

U nastavku naglašava da bi kolumna trebala završiti odgovorima, a ne pitanjima, ali da ih on nema.

“Zašto je bilo u redu sarađivati ​​u Bosni s nasiljem koje je sada pokrenuo Putin? Zašto je u redu da austrijski književnik Peter Handke dobije Nobelovu nagradu, kao što je dobio 2019., nakon što je napisao hvalospjeve projektu ‘Velika Srbija’ i održao govor na sahrani predsjednika Miloševića, arhitekta genocida; i da navodno liberalna feministica Olga Tokarczuk laskavo stisne Handkeovu ruku, primajući vlastitu nagradu, dok majke Srebrenice u suzama demonstriraju vani?”, pita se Vulliamy.

“Zašto Bosna nije bila i nije bitna, kao što je Ukrajina apsolutno? Pitanje me zbunjuje, a odgovor mi je izmicao još od aprila 1992. Međutim, gledajući kako se historija ponavlja, nikad više nego sada”, navodi Vulliamy.

Pokazati više
escort mersin - izmir escort