NajnovijeSvijet

Razlog je u dalekoj prošlosti: Zašto Putin riskira rat?

Postoje pitanja o brojnosti postrojbi i pitanja o diplomaciji. Postoje pitanja o ukrajinskoj vojsci, njenom oružju i vojnicima. Pitanje o Njemačkoj i Francuskoj glasi – kako će reagirati? Postoje pitanja o Americi i o tome kako je postala središnji igrač u sukobu koji nije izazvala.
Ali od svih pitanja koja se iznova postavljaju o mogućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu, ono koje dobiva najmanje zadovoljavajuće odgovore je – zašto?

Zašto bi ruski predsjednik Vladimir Putin napao susjednu zemlju koja ga nije isprovocirala? Zašto bi riskirao krv vlastitih vojnika? Zašto bi zbog toga riskirao sankcije, a možda i ekonomsku krizu?

A ako nije zaista spreman riskirati te stvari, zašto onda igra ovu igru, pita se autorica Anne Applebaum u eseju objavljenom u američkom The Atlanticu.

Za objašnjenje je potrebno malo povijesti, ali ne polumitološke, lažno-srednjovjekovne povijesti koju je Putin koristio u prošlosti kako bi naglasio da Ukrajina nije država ili da je njeno postojanje slučajno ili da njezin osjećaj nacionalnosti nije stvaran.

Niti moramo znati toliko o novijoj povijesti Ukrajine ili njezinih 70 godina kao sovjetske republike – iako je činjenica da su sovjetske veze ruskog predsjednika, ponajviše njegove godine kao časnika KGB-a, od velike važnosti.

Ključ priče je u Putinovoj vezanosti za SSSR

Doista, mnoge njegove taktike – korištenje lažnih “separatista” koje podržava Rusija za provođenje njegovog rata u istočnoj Ukrajini, stvaranje marionetske vlade na Krimu – zapravo su stare taktike KGB-a, poznate iz sovjetske prošlosti. Lažne političke skupine igrale su ulogu u dominaciji KGB-a nad srednjom Europom nakon Drugog svjetskog rata; lažni separatisti odigrali su ulogu u boljševičkom osvajanju Ukrajine 1918. godine.

Putinova vezanost za stari SSSR važna je i na drugi način. Iako se ponekad netočno opisuje kao ruski nacionalist, on je zapravo imperijalni nostalgičar. Sovjetski Savez je bio carstvo ruskog govornog područja i čini se da on ponekad sanja o ponovnom stvaranju nešto manjeg carstva ruskog govornog područja unutar granica starog Sovjetskog Saveza.

Putin gledao raspad SSSR-a iz KGB-ova ureda u Dresdenu

No, najznačajniji utjecaj na Putinov svjetonazor nema nikakve veze ni s njegovom obukom u KGB-u ni s njegovom željom za ponovnom izgradnjom SSSR-a. Putin i ljudi oko njega bili su daleko snažnije oblikovani, njihovim usponom do vlasti. Ta priča, koju su nekoliko puta ispričale spisateljice Fiona Hill, Karen Dawisha i nedavno Catherine Belton, počinje 80-ih godina.

Kasnije godine tog desetljeća bile su za mnoge Ruse trenutak optimizma i uzbuđenja. Politika glasnosti i otvorenost značila je da ljudi mogu govoriti istinu prvi put nakon mnogo desetljeća. Mnogi su osjetili stvarnu mogućnost promjene i mislili su da bi to mogla biti promjena na bolje.

Putin je propustio taj trenutak ushićenja. Umjesto toga, poslan je u ured KGB-a u Dresdenu u Istočnoj Njemačkoj, gdje je doživio pad Berlinskog zida 1989. kao osobnu tragediju.

Dok su svjetske televizije objavljivale vijesti o kraju Hladnog rata, Putin i njegovi suborci iz KGB-a u propaloj sovjetskoj satelitskoj državi bjesomučno su spaljivali sve svoje dosjee, upućivali pozive Moskvi na koje nitko nije odgovarao, bojeći se za svoje živote i karijere. Za operativce KGB-a ovo nije bilo vrijeme veselja, već lekcija o prirodi uličnih kretanja i moći retorike – demokratske retorike, antiautoritarne retorike, antitotalitarne retorike.

Putin je tada zaključio koliko su opasni prosvjedi i demokracija

Putin je, kao i njegov uzor Jurij Andropov, koji je bio sovjetski veleposlanik u Mađarskoj tijekom tamošnje revolucije 1956. godine, iz tog razdoblja zaključio da je spontanost opasna. Prosvjed je opasan. Razgovor o demokraciji i političkim promjenama je opasan.

Kako bi spriječili njihovo širenje, ruski vladari moraju pažljivo kontrolirati život nacije. Tržišta ne mogu biti istinski otvorena; izbori ne mogu biti nepredvidljivi; neslaganjem se mora pažljivo “upravljati” kroz pravni pritisak, javnu propagandu i, ako je potrebno, ciljanim nasiljem.

No, iako je Putinu promakla euforija 80-ih, on je svakako u potpunosti sudjelovao u orgiji pohlepe koja je zahvatila Rusiju 90-ih. Nakon što je prebrodio traumu Berlinskog zida, Putin se vratio u Sovjetski Savez i pridružio se svojim bivšim kolegama u masovnoj pljački sovjetske države.

Borba za vlast nakon masovne pljačke

Uz pomoć ruskog organiziranog kriminala, kao i amoralne međunarodne offshore industrije pranja novca, neki od bivših sovjetskih dužnosnika ukrali su imovinu, iznijeli novac iz zemlje, sakrili ga u inozemstvu, a zatim vratili novac i iskoristili ga za kupnju imovine.

Bogatstvo je nagomilano i uslijedila je borba za vlast. Neki od prvobitnih oligarha dospjeli su u zatvor ili progonstvo. Na kraju je Putin postao glavni milijarder među svim ostalim milijarderima ili barem onaj koji kontrolira tajnu policiju.

Ova pozicija Putina čini istodobno vrlo jakim i vrlo slabim, što je paradoks koji mnogi Amerikanci i Europljani teško razumiju. On je, naravno, jak zato što kontrolira mnoge poluge ruskog društva i ekonomije.

Pokušajte zamisliti američkog predsjednika koji kontrolira ne samo izvršnu vlast, uključujući FBI, CIA-u i NSA, već i Kongres i pravosuđe, The New York Times, The Wall Street Journal, The Dallas Morning News i sve druge novine te sve veće kompanije, uključujući Exxon, Apple, Google i General Motors.

Neograničena moć i krajnje nesigurna pozicija

Putinova kontrola nema zakonskih ograničenja. On i ljudi oko njega djeluju bez provjere i ravnoteže, bez etičkih pravila, bez bilo kakve transparentnosti. Oni određuju tko može biti kandidat na izborima i tko smije javno govoriti. Oni mogu donositi odluke iz dana u dan – slati vojsku na ukrajinsku granicu, na primjer – i pritom se nitko ne konzultira i ne prihvaća nikakav savjet.

Kada Putin razmišlja o invaziji, ne mora uzeti u obzir interes ruskih poduzeća ili potrošača koji bi mogli trpjeti ekonomske sankcije. Ne mora uzeti u obzir obitelji ruskih vojnika koji bi mogli poginuti u sukobu koji ne žele. Nemaju izbora, niti glasa.

Pa ipak, u isto vrijeme, Putinova je pozicija krajnje nesigurna. Unatoč svoj toj moći i svom tom novcu, unatoč potpunoj kontroli nad informacijskim prostorom i potpunoj dominaciji političkim prostorom, Putin mora znati da je nelegitimni vođa. Nikada nije pobijedio na poštenim izborima i nikada nije vodio kampanju u natjecanju koje bi mogao izgubiti.

Jako dobro zna kakav je sustav stvorio

On zna da je politički sustav koji je pomogao stvoriti duboko nepravedan, da njegov režim ne samo da upravlja državom već je i posjeduje, donoseći ekonomske i vanjskopolitičke odluke koje su osmišljene kako bi koristile tvrtkama od kojih on i njegov uži krug osobno profitiraju. On zna da državne institucije ne postoje da bi služile ruskom narodu, već da bi ga krale.

On zna da ovaj sustav jako dobro funkcionira za nekoliko bogatih ljudi, ali jako loše za sve ostale. Drugim riječima, zna da bi jednog dana po njega mogli doći prodemokratski aktivisti kakve je vidio u Dresdenu.

Putinova svijest da je njegov legitimitet sumnjiv javno je razotkrivena još 2011. godine, ubrzo nakon njegovog namještenog “reizbora” na ustavno sumnjiv treći mandat. U to su se vrijeme dogodili veliki prosvjedi ne samo u Moskvi i Sankt Peterburgu nego i u nekoliko desetaka drugih gradova, protestirajući protiv izborne prijevare i korupcije elite.

Prosvjednici su ismijavali Kremlj kao režim “prevaranata i lopova”, slogan koji je popularizirao demokratski aktivist Aleksej Navalni. Kasnije će Putinov režim otrovati Navalnoga, zamalo ga ubiti. Ovaj disident je sada u ruskom zatvoru. Ali Putin nije bio ljut samo na Navalnog. Okrivio je i Ameriku, Zapad, strance koji pokušavaju uništiti Rusiju.

Obamina administracija je, rekao je Putin, organizirala demonstrante; državna tajnica Hillary Clinton “dala je znak” za početak prosvjeda. Pobijedio je na izborima, izjavio je s velikom strašću Putin, a činilo se da su mu suze navrle na oči, unatoč “političkim provokacijama koje imaju cilj potkopavanja ruske državnosti i uzurpiranja vlasti”.

Najveća prijetnja Putinu je – demokracija

Drugim riječima, u svojoj glavi, nije se borio samo protiv ruskih demonstranata; borio se protiv svjetskih demokracija koje su u savezu s državnim neprijateljima. Nije važno je li doista vjerovao da prosvjednici u Moskvi doslovno primaju naredbe od Hillary Clinton.

Svakako je razumio moć demokratskog jezika, ideja koje su Ruse natjerale da zatraže pošten politički sustav, a ne kleptokraciju koju kontroliraju Putin i njegova banda, te je znao odakle dolaze. Tijekom sljedećeg desetljeća, on će se boriti protiv demokracije u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Španjolskoj, gdje će podržavati ekstremističke skupine i pokrete u nadi da će potkopati europsku demokraciju.

Ruski mediji pod kontrolom države podržali su kampanju za Brexit, uz obrazloženje da bi to oslabilo zapadnu demokratsku solidarnost, što je činjenica. Ruski oligarsi ulažu u ključne industrije diljem Europe i svijeta s ciljem pridobivanja političke sklonosti, posebno u manjim zemljama poput Mađarske i Srbije. I, naravno, ruski stručnjaci za dezinformacije intervenirat će u američke izbore 2016. godine.

Ukrajina je jako važan simbol

Sve je to zaobilazni način objašnjavanja iznimnog značaja Ukrajine za Putina. Naravno, Ukrajina je važna kao simbol izgubljenog sovjetskog carstva. Ukrajina je bila druga najmnogoljudnija i druga najbogatija sovjetska republika te ona s najdubljim kulturnim vezama s Rusijom.

No, moderna, postsovjetska Ukrajina također je važna, jer se pokušala pridružiti svijetu prosperitetnih zapadnih demokracija. Ukrajina je u posljednja dva desetljeća izvela ne jednu, nego dvije prodemokratske, antioligarhijske i antikorupcijske revolucije.

Najnovija, ona iz 2014. godine, bila je posebno zastrašujuća za Kremlj. Mladi Ukrajinci skandirali su antikorupcijske parole, baš kao što to čini ruska oporba, i mahali zastavama Europske unije. Ovi prosvjednici bili su inspirirani istim idealima koje Putin mrzi u svojoj zemlji i želi poništiti u inozemstvu.

Palače sa zlatnim slavinama, fontanama, kipovima u dvorištu…

Nakon što je ukrajinski duboko korumpirani, proruski predsjednik pobjegao iz zemlje u veljači 2014., ukrajinska televizija počela je prikazivati prizore iz njegove palače, zajedno sa zlatnim slavinama, fontanama i kipovima u dvorištu, a to je upravo palača u kojoj Putin živi u Rusiji.

Doista, znamo da on obitava u takvoj palači, jer nam je jedan od videa koje je producirao Navalni već pokazao što sve ima u njoj, zajedno s privatnim klizalištem za hokej na ledu i nargila barom.

Putinova kasnija invazija na Krim kaznila je Ukrajince jer su pokušali pobjeći od kleptokratskog sustava u kojem ih je on želio zadržati. To je pokazalo Putinovim podanicima da će i oni platiti visoku cijenu za demokratsku revoluciju. Invazija je također prekršila pisana i nepisana pravila i sporazume u Europi, pokazujući Putinov prezir prema zapadnom statusu quo.

Nakon tog “uspjeha”, Putin je pokrenuo mnogo širi napad – niz pokušaja državnih udara u Odesi, Harkovu i nekoliko drugih gradova na većinski ruskom govornom području. Ovaj put strategija je propala, ne samo zato što je Putin duboko krivo shvatio Ukrajinu, zamišljajući da će Ukrajinci koji govore ruski dijeliti njegovu sovjetsku imperijalnu nostalgiju.

Dio iste priče

To se nije dogodilo. Samo u Donjecku, gradu na istoku Ukrajine, u koji je Putin mogao premjestiti postrojbe i teško naoružanje s druge strane granice, uspio je lokalni državni udar. Ali čak ni tamo nije stvorio atraktivnu “alternativnu” Ukrajinu. Umjesto toga, Donbas, rudarska regija koja okružuje Donjeck, ostaje zona kaosa i bezakonja.

Dug je put od Donbasa do Francuske ili Nizozemske, gdje se ekstremno desničarski političari motaju po Europskom parlamentu i uzimaju ruski novac kako bi otišli u “misije utvrđivanja činjenica” na Krim. Još je duži put do malih američkih gradova u kojima su još 2016. birači nestrpljivo klikali pro-Trumpove objave na Facebooku napisane u Sankt Peterburgu.

Ali sve je to dio iste priče, sve je to ideološki odgovor na traumu koju su Putin i njegova generacija KGB-ovih časnika doživjeli 1989. godine. Umjesto demokracije, oni promiču autokraciju; umjesto jedinstva, oni neprestano pokušavaju stvoriti podjele; umjesto otvorenih društava, promiču ksenofobiju. Umjesto da dopuste ljudima da se nadaju nečemu boljem, oni promiču nihilizam i cinizam.

Putin se iz istog razloga sprema ponovno napasti Ukrajinu ili se barem pretvara da će ponovno napasti Ukrajinu. On želi destabilizirati Ukrajinu, uplašiti Ukrajinu. On želi da ukrajinska demokracija propadne. On želi kolaps ukrajinskog gospodarstva. On želi da strani investitori pobjegnu.

Što Putin zaista želi? Smrt demokracije širom svijeta

On želi da njegovi susjedi u Bjelorusiji, Kazahstanu, čak i Poljskoj i Mađarskoj posumnjaju hoće li demokracija ikada biti održiva, dugoročno gledano, i u njihovim zemljama. Dalje u inozemstvu želi toliko opteretiti zapadne i demokratske institucije, posebno Europsku uniju i NATO, da se one raspadnu.

On želi zadržati diktatore na vlasti gdje god može, u Siriji, Venezueli i Iranu. On želi potkopati Ameriku, smanjiti američki utjecaj, ukloniti moć demokratske retorike koju toliko ljudi u njegovom dijelu svijeta još uvijek povezuje s Amerikom. On želi da i sama Amerika propadne.

To su veliki ciljevi i možda neće biti ostvarivi. Ali Putinov voljeni Sovjetski Savez također je imao velike, neostvarive ciljeve. Lenjin, Staljin i njihovi nasljednici htjeli su pokrenuti međunarodnu revoluciju, podrediti cijeli svijet sovjetskoj diktaturi proletarijata.

U konačnici, nisu uspjeli, ali su napravili mnogo štete dok su to pokušavali. Putin također neće uspjeti, ali i on može napraviti mnogo štete dok pokušava. I ne samo u Ukrajini.

Pokazati više

Leave a Reply

Your email address will not be published.

escort mersin - izmir escort