NajnovijeRegion

Suživot Jevreja i muslimana u BiH: Kontinuitet dug pet vijekova

Uloga vjerskih poglavara je da pozivaju na trajni mir i na dobro, kaže dr. Dževada Šuško. Publikacija Suživot Jevreja i muslimana u Bosni i Hercegovini: primjeri tolerancije od 16. stoljeća do danas nastala je temeljem sporazuma Jevrejske i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Kako ističe dr. Dževada Šuško, voditeljica Odjela za međunarodnu saradnju u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini, koja je uredila, priredila i napisala jedno poglavlje, povod za izradu publikacije bilo je obilježavanje 200 godina od Sarajevskog Purima koji se veže uz događaj iz 1819. godine kad su sarajevski muslimani spasili svoje komšije Jevreje od samovolje, nepravde i zatočeništva Mehmed Ruždi-paše.

“Te 1819. godine Mehmed Ruždi-paša pokušao je od uglednih sarajevskih Jevreja na čelu s rabinom Moše Danonom iznuditi veći iznos novca, pa ih je zatvorio i zaprijetio smrtnom kaznom. Međutim, oko 250 najuglednijih muslimana potpisalo je izjavu da se zatočena skupina Jevreja oslobodi. Muslimani Sarajeva oslobodili su svoje komšije Jevreje i optužili Ruždi-pašu kod sultana. Zbog svih nezakonitih radnji Ruždi-paša je svrgnut sa svakog položaja i otpravljen u progonstvo. Od tada sefardska zajednica obilježava Purim di Saraj na sefardskom jeziku ili Sarajevski Purim, to jest oslobađanje Jevreja. Tako smo 2019. organizirali konferenciju i izložbu ‘Suživot muslimana i Jevreja u Bosni i Hercegovini: 200 godina od Sarajevskog Purima’. Zatim smo krenuli u izradu publikacije koja je postavljena mnogo šire jer nosi podnaslov ‘Primjeri tolerancije od 16. stoljeća do danas’. Uspjeli smo okupiti 13 afirmiranih autora, većinom historičara i osmanista koji su istraživali i pisali o suživotu Jevreja i muslimana u različitim razdobljima”, kaže dr. Dževada Šuško.

Prema njenim riječima, cilj projekta je očuvanje i promoviranje suživota Jevreja i muslimana u Bosni i Hercegovini kao integrativnog dijela bosanskohercegovačke kulturne baštine.

“Publikacija je od izuzetno velike važnosti za Bosnu i Hercegovinu pogotovo u vremenu kada se nameće narativ o podijeljenosti našeg društva i kako se ne može zajedno. A ustvari je sasvim prirodno da ljudi raznih identiteta žive zajedno i pomažu jedni drugima. Svi smo mi osobe s više identiteta, a nijedan od naših identiteta ne bi trebao biti kriterij zašto nekoga više ili manje cijenimo”, navodi sagovornica.

Ideja o Sarajevu kao evropskom Jerusalemu i dalje živa

Naglašava da publikacija potvrđuje ono što Bosna i Hercegovina jeste, a to je da je zemlja koja više od pet stoljeća svjedoči kontinuitet zajedničkog življenja Jevreja i muslimana.

“Često se zaboravi da prisustvo Jevreja u muslimanskim zajednicama datira još od prve zajednice muslimana u Medini u 7. stoljeću. Poslanik Muhammed, alejhisselam, izričito je zaštitio prava Jevreja Medinskom poveljom. Muslimani u Bosni i Hercegovini, svjesno ili nesvjesno, drže se tih načela i nastavljaju tradiciju zajedništva. Na tom osnovu su Sefardi, Jevreji koji su proganjani iz Španije za vrijeme rekonkviste, prihvaćeni u Bosni početkom 16. stoljeća. Neke predaje o starim Bošnjanima, bilo da su oni katolici, pravoslavci ili muslimani, kažu da, ako oni u osnovi ne bi bili dobroćudni i otvoreni prema drugome i drukčijem, ne bi ni Jevreji bili tako dobro prihvaćeni. Uglavnom, od početka 16. stoljeća uspostavljena je jevrejska sefardska zajednica, postepeno su otvarane sinagoge i Jevreji su se bavili raznim poslovima i udomaćili kao i ostali starosjedilački narodi. Bosna i Hercegovina je bila, kako tvrdi Muhamed Nezirović, rasadnik rabina i hahama koja je davala rabine cijeloj Evropi pa je Sarajevo dobilo naziv Jerušalajm ketana, odnosno ‘Mali Jerusalem’”, govori Šuško.

Dodaje da svako poglavlje u publikaciji nudi svojevrsne primjere dobrih komšijskih odnosa i suživota od osnivanja prve jevrejske zajednice početkom 16. stoljeća u Bosni i Hercegovini do danas. Posebnu pažnju skreće na međusobno pomaganje i spašavanje života u izuzetno teškim vremenima kao što je to bio slučaj u Drugom svjetskom ratu i za vrijeme rata u Bosni i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.

“U izrazito teškim vremenima Drugog svjetskog rata spašavali su bosanski muslimani svoje komšije Jevreje od holokausta i pisali peticije i rezolucije protiv govora mržnje i nasilja, a radi očuvanja mira, sigurnosti i zajedničkog života. Bosanski muslimani ne samo da su osudili ubijanja, pljačke i deportiranje Jevreja nego Srba i Roma. Valjalo je za vrijeme fašističkog režima imati smjelosti suprotstaviti se vlastima. Upozorili su u rezolucijama i na zločine četnika nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom i zahtijevali sigurnost i pravdu za sve ljude neovisno o njihovoj etničkoj, rasnoj i religijskoj pripadnosti. Zatim priče Derviša Korkuta i Envera Imamovića koji su spasili Hagadu, knjigu koja je simbol jevrejskog identiteta u Bosni i Hercegovini. Dan danas u Yad Vashemu, u Aleji pravednih u Jerusalemu, stoje imena hrabrih bosanskih muslimana koji su se solidarizirali s bosanskim Jevrejima i spašavali njihove živote. A za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina, Jevrejska zajednica spašavala je živote svojih komšija muslimana. Ideja o Sarajevu kao evropskom Jerusalemu i dalje je živa. Tome svjedoči historija i sadašnjost. Tome svjedoči svakodnevnica Bosne i Hercegovine”, poručuje sagovornica.

Vjerske zajednice imaju slobodu da djeluju i utječu

Napominje da vjerske zajednice imaju značajnu ulogu i odgovornost u izgradnji tolerantnijeg društva te je mišljenja da koliko mogu da djeluju miroljubivo, toliko mogu da šire nepovjerenje pa čak i da podrže nasilnike u činjenju zločina.

“Smatram da je prvenstveno uloga vjerskih poglavara da pozivaju na trajni mir i na dobro, te da jasno odvraćaju od onoga što može štetiti ljudima i zajednici. Vjerske zajednice nadasve trebaju raditi na širenju istinskih univerzalnih vrijednosti, kao što su poštovanje, tolerancija, iskrenost, dobročinstvo, razumijevanje i u konačnici mir. Nakon pada komunizma, vjerske zajednice imaju slobodu i mogućnost da djeluju i utječu na društvo pa i na politiku”, podvlači Šuško.

Tvrdi da je višestoljetna praksa suživota različitih religija u Bosni i Hercegovini s vremena na vrijeme ugrožena s različitih strana i iz različitih motiva.

“Danas u 21. stoljeću svjedočimo porastu netolerancije, straha i mržnje prema muslimanima što nas podsjeća na antisemitizam 20. stoljeća. Nažalost predrasude i mržnja prema muslimanima se već decenijama od pojedinačnih političkih ideologija širi u Bosni i Hercegovini i u susjednim državama, a uzima zamaha širom Evrope i svijeta. Stoga je potrebno nuditi kontranarativ, dobre primjere, utemeljene argumente koji pokazuju da je raznolikost bogatstvo i da je suživot, zajednički život, koegzistencija, tolerancije ili kako god to nazivali jedini put ka miru i dobrosusjedskim odnosima. Pogotovo mlađim generacijama treba kontinuirano ukazivati na vrijednost višestoljetne prakse suživota u Bosni i Hercegovini i afirmirati je u domaćim i međunarodnim krugovima, jer smatram to našim pravom da živimo u civiliziranom i uređenom društvu”, jasna je sagovornica.

Angažman međunarodne zajednice u izgradnji mira

Kao docentica za međunarodne odnose na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu te autorica više publikacija o historiji, društvu, kulturi i politici u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu konstatuje da međunarodna zajednica ima veliku odgovornost prema Bosni i Hercegovini.

“Sjedinjene Američke Države zajedno s ostalim velesilama i s političkim liderima Bosne i Hercegovine, Republike Srbije i Republike Hrvatske vodile su pregovore za Dejtonski mirovni sporazum. Zatim su Ujedinjene nacije uspostavile Ured visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini čiji mandat se temelji na sprovođenju Dejtonskog mirovnog sporazuma. Uz to imamo Evropsku uniju u Bosni i Hercegovini čija delegacija je jedna od najvećih u svijetu. Zbog svega navedenog, međunarodna zajednica je od početka uključena u izgradnju mira i važno je da je kontinuirano angažirana u jačanju mira u Bosni i Hercegovini. S druge strane, prisutnost i angažman međunarodne zajednice nimalo ne smanjuje odgovornost domaćih aktera u svim razinama društva. Političari, nevladine organizacije i građani također snose odgovornost za izgradnju mira i suživota. Svako za sebe u svojoj svakodnevnici treba da prepozna mogućnosti djelovanja za dobrobit društva u Bosni i Hercegovini”, smatra Šuško.

Stava je da su euroatlantske integracije jedini put stabilnosti, sigurnosti i prosperiteta Bosne i Hercegovine, te da građani ne trebaju odustati od vrijednosti koje su stoljećima inherentne Bosni i Hercegovini, a to su raznolikost i suživot.

“Bosna i Hercegovina je već stoljećima multireligijska i multietnična država, i to je nešto na što se druge države tek navikavaju i uče kako živjeti s drugim i drugačijim. Bosna i Hercegovina je dobar primjer za raznolikost, inkluziju i toleranciju. Neki smatraju da je pojam suživot specifičan za kontekst Bosne i Hercegovine i da se ne može tako lahko prevesti na strane jezike. Kažu da riječ suživot ne obuhvata širinu i dubinu zajedništva naroda u Bosni i Hercegovini. Odbijaju također izraze koegzistencija ili tolerancija upotrijebljene u kontekstu Bosne i Hercegovine. Možda je izraz zajednički život ili dijeljenje zajedničkog teritorijalnog, društvenog, ekonomskog i kulturnog prostora prikladniji naziv za ono što će dobar poznavalac Bosne i Hercegovine potvrditi”, zaključuje sagovornica.

Pokazati više
escort mersin - izmir escort